za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog - siječanj 2007
subota, siječanj 27, 2007
 

 Na tržni dan, petkom ujutro,
nakon sedme  noći neispavane
spustila si slušalicu telefona… Već dugo usidrena  misao
izvukla se nad obrvama i raširila sjenu svojih
krila nad šalicom kave u
konačnu odluku.
 Iz ladice zabravljene
otiskom kažiprsta
obukla si crvenu košulju i tad je
rasparala
zabivši
zlatno naliv-pero ravno
sebi u
srce.
U srce svoje.
U šutnji.
Puna otrovanih snom života nedorečenih riječi
tinta se počela nezaustavljivo
razlijevati tvojim arterijama
prodirući mahnito.
Gorak osjećaj.
   
    Na tržnici u galami i gužvi neopipljivih lica  grimasa  stranaca
noga  ti
posrtala pod težinom duha
al ti si glave u inatu
sjajnih očiju
hodala međ njima
ne osjećajući ništa
osim mirisa nadolazećeg odlaska
i oštrica boli.
 
I tad
kad si shvatila
da u ovoj dimenziji
pozornice kojom kročiš
nema natpisa «izlaz»,
spotakneš se o vlastiti korak u padu
 
naranče  se rasipaše po betonu…
dok ti je lice obamrlo hladnoćom tek napisane  pjesme u tebi
nasmiješena djevojčica sagnula se da ti sklopi
mrtvi tvoj
utrnuli pogled u stihu






augustin @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare


Vrh moga čela cjelov zaplamti,
I mir me zaokupi sveti.
I bi mi ko da ću pod usnom joj
Dahnut i mrijeti. 

I bi mi ko da sam posljednjom snagom
Polako dignuo velo
S predivna kipa i mrijuć da sam
Preda nj položio čelo. 

I bi mi ko da me je sama Madona
Svetom zakrilila rukom
I na njen poziv da brijeg i dol
Umukoše mukom. 

Ah, u grudi se mojih pokrenu demon,
Ah, u moje proniko žiće.
Ja hoću strast! Preda mnom drhtnu
Na svijetu najljepše biće. 

I digoh se blijed; al bukti strast
I milinjem protrnu nijema -
Na gruboj mi usni ukočenoj
Ni trunka milosti nema.
 
Ja hoću strast,
Vladimir Vidrić





augustin @ 12:01 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 25, 2007


(
no
ć
as si rekoh:)
 
sad znaš
da doista još uvijek ne znaš
ono što si do sada
već trebala
dobro znati
i još čuvaš , brižljivo, ko svetinju,
svaki dokaz  svojih zločina
protiv  sebe
i samoj toj  sebi najstroži si
sudac
ustrajni odvjetnik
i najokrutniji tamničar
 
 
(a već jutros, nakon neprospavane noći,
 gledajući snijeg kako se prosiplje na krovove, ,
poručih nekome tko zna i razumije)
 
"ma da… dooobro!
ajmo dalje, u nove pobjede, korak po korak
(zadržat ću autorsko pravo na tu "svoju, meni pripadajuću" misao)…
moram se trgnuti i baviti stvarnošću i obvezama, 
dosta više cile -mile i mimimi  egz. proispitivanja
"
 
(sad, ovaj tren : )
 
Da…right…  tako je govorila  bright.
 




augustin @ 08:43 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 21, 2007






11.02.1996.
                
     Hotel California. Još uvijek bdijem nad ovim  jutrom. Magla je, gusta je, hladna je ... Miris snijega ulazi kroz odškrinut prozor. Košarkaško igralište. Blues explosion. Tvoji poljupci po mojim obrazima, razasuti i topli kao pecivo s izlizanim klišejem. Oko nas davno umrli duhovi sreće koju smo posjedovali, sada je gotovo sve odnio ovaj život koji nas plaši. Zašto tebe da nosim na duši? Pjesma u noći. Kada pune vruće vode, vode bistre, prozirne poput sna…
    Voljela bih znati jesi li noćas bio iskren prema meni… Držanje za ruke (tako nevino dječji, iskreno, jedino moguće), u pogledu pitanje, no answers at all. Neka. Čitam te. Bilo bi te lako zavoljeti, voljeti te kao da si dio mene… ma, to sve je tako zamršeno, i ja, kao ni ti, ne znam što ću sama sa sobom. Uz tebe sam. A nisam tvoja.
     Ostavit ćeš ti mene, ostavit ćeš me (ne ne ne mogu više), danas kad se budeš budio, znam, mislit ćeš- samo san (ništa više), običan san čudna čovjeka… Ne znam mogu li podnijeti takve ljudi kao što ti,  možda patim kad osjetim kako se otuđujem od osobe koju sam upoznala do sada (neke stvari premalo, neke su suvišne), možda ne volim čudne ljude koje ne razumijem posve (koje me je strah razumjeti) jer kao da sebe nekad gledam u njihovim očima, i ne volim taj lik u ogledalu, odraz Sebe.
     Ne ću tebe da nosim na duši. Izreći ću svoj svemir, sama ću poželjeti da zaboravim što nam se dogodilo jutros. Ne misli o meni loše, ja sam sad već jako umorna i želim nešto što će mi dati snage da se dižem iz postelje, želim se umivati hladnom vodom, želim … da ne kažeš ništa , da šutiš kad ustaneš.
    Paučina ljetnog sunca na livadi djetinjstva oblači ovogodišnju veljaču. (Rekao je Johnny –idi za svojom sudbinom, čovječe, idi). Ja ne znam (sigurno je to izričaj straha naučen prošlošću) kako hrabro zakoračiti u ono što je ispred (već sljedeće novo jutro). Masa sjećanja, suha usta neisprana suzom, i nije (sigurno mogu reći) potpuno  prazno moje srce.
   
     Jeli ovo naša sudbina ili je to  samo moja nada?



augustin @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, siječanj 20, 2007

nego vas dobrojutrim redom.
    Dođoh, vidjeh, i još u čudu gledam da se mojih savjeta slabo pridržavate, ccc (pa i dobro, nisam ja neki doktor Phil, jelte?), ako ćemo iskreno, jedino sam se uspjela riješiti jutarnje cigarete , ako već ne jutarnje mučnine (no nadam se uskoro dobroj krvnoj slikici).
    Moram još nešto priznati. Preksinoć nisam oka sklopila, doslovno -od straha! Bojala sam se da će mi krov odletjeti s glave jer vjetar koji je naumio počupati sve živo i neživo i srušiti crjepove s krovova kuća bio je neumoljiv iako sam potrošila sve molitve naučene u djetinjstvu. Sve superlative pridjeva: jak, snažan, opak, silovit mogla sam baciti u vodu (koje, usput rečeno, nije bilo, kao ni struje!) kad je toliko vijao oko kuće onim zastrašujućim vriskom da sam (u svjetlu novih saznanja o skoroj kataklizmi) samo mogla zaključiti: Priroda uzvraća udarac! I dok sam tako, tu noć sjedila u mraku širom otvorenih očiju ( da , da u strahu jesu veeeelike oči!) glavom mi se još motala pjesma: Vjetar se vezat ne može!   Vidim, vidim, ali… ma psmtr! Ja bih ga rado- drito za vrat!
     I, neki san jutros. Tražim po ulici četverolisnu djetelinu da je zataknem za uho nekom sijedom nasmijanom čovjeku koji priča na telefon i odmahuje rukom. Ima brkove.
      Moja sestra  danas ima rođendan (ili on ima nju?hm).
 
 
    Khm, khm! No, dobro, kao što rekoh, nema posta, samo da vam zaželim dobro jutro (nisam dugo, jel?:)


augustin @ 07:57 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 14, 2007
  
     Jučer je bio dan (subota, za ove koji se ne sjećaju) kad se vrijedilo nesvojevoljno, silom, ustati iz kreveta (između redaka, a u njima čitaj= Mate mi sjeo na glavu punom pelenom!).
    Počelo je rođendanskom čestitkom, pa upoznavanjem i ispijanjem kave uz čašicu dobrog razgovora s osobom čijim se tekstovima  već dugo vrijeme divim.
    Najveći "šok" mom srdcu (čuda se događaju!) bio je iznenadni poziv da odemo na izlet na obližnji  biser papučkog gorja .Teško žabu u vodu natjerat, pa i meni ne budi teško, spremi djecu i put pod noge (ili : vozi Miško!)
     Da ne duljim dalje (jer kava mi je vruća i umila se nisam) , uvjerite se u to i sami. Fotografije jučerašnjeg putovanja, koje sam (naravno) amaterski  slikala,nalaze  se u galeriji jerbo mi lijeno stavljati direktno na blog (a i nedjeljom nisam sposobna za neki umniji rad).
      Još samo da  vam poželim dobro jutro, i za neko se  vrijeme opraštam od vas.
       Stej bjutiful, jedite jabuke(to je zdravo) i manite se pušenja (to nije zdravo!)


augustin @ 09:45 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
subota, siječanj 13, 2007



Tražila sam pjesmu
kojom bih ti jutros čestitala rođendan...
težak zadatak...
(trebalo je pronaći dovoljno 
dobre riječi za tebe)
sve nešto: forever young ili
 these are the days of our life ili 
neka od Novijeh fosila  
no, mislim   da ova pjesma i
 njezina poruka
govore ono što bih ti i sama rekla: 

Imaš prijatelje
u koje se možeš pouzdati...,
 sretan  Ti rođendan,
Slima.






augustin @ 08:02 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 11, 2007



fino tkani horizonti
iza
ispred ovoga svijeta
posložili se na dlanove
po usjeklinama vremena
kad se jednom ( u tom vremenu)
aršanj raspukao pod naglim udarcem jutra
kroz njega put do pešte
čekan,
očekivan kao izdaja
na trgu akademije te je noći ( u tom vremenu)
dok smo i mi  vodili ljubav
pred streljačkim vodom vojnika
bez očiju punih vatrometa
(a prozori su gorjeli plamenom slobode)
ona bila ta koja me
ubila
 
revolucija je stala
dunav je isprao
izgubljenu
krv
još jedne nevine žrtve






augustin @ 23:17 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 10, 2007
     

     Tako ona mene, tako dakle… a rekla je da će mi vratiti, hm, bogme je ovakvim iznenađenjem. Dođem joj jutros s kavom na blog, čitam, smijem se igri, kad - imam što vidjeti! Ma odmah je dižem iz kreveta.
 
Koliko je sati?-pita (a još spava i ne zna s kime priča)
Dat ću ja tebi koliko je sati!!! (kažem tiho da je ne razbudim).
 
     Tako ona mene baci ad bestias, bez najave! (da, kao da bi mi bilo lakše da mi je najavila nož u leđa, svašta sa mnom)
 
     Kad već govorimo o izazovima i stvarima koje nitko ne zna (od ekipe, koga li?) ovu ne zna nitko osim dotičnog gospodina Munjevitog Jurića (stavi pod navodnike). Prošlo ljeto vozeći se na magistralnoj relaciji Vt-Sl, pretekne me M.J. svojim novim šminkerskim autom i pri tome pretjecanju nekoliko trenutaka se vozio usporedo sa mnom, pogleda u mene u stilu: Vidi mene, koji sam ja frajer! Moj auto je brži od tvoga, njanjanjanja! I pretekne me.
Hm, mali? (pomislim ja velika metar i par žileta) Na krivu si se namjerio! Nek ti sad Bog pomogne, jerbo – gotov si!
Pa za njim! Ne puštam nogu s gasa, a moj vovo sve pjeva, zna on mene, ja njega, stignem ga za čas, prilijepim za limenu guzicu i ne puštaj! Kakvi zavoji, pune linije, bankine, ograničenja brzine (dobro, ograničila sam se na 170). Koja navala adrenalina, prkosa, tvrdoglavosti, hrabrosti=ludosti! To je predivan osjećaj! Samo , trajao je kratko kojih 15 minuta jer je dečko odustao…. Drugi put će razmisliti koga će izazivati.
 
     Druga točka: trudničke mučnine su uobičajene, a mogu se ubrojiti pod ove tražene prljave stvari kad se rezultati te iste mučnine očituju i u vanjskom svijetu, recimo na podu učionice mog 6. razreda pred kojim sam odjedanput zbog te iste mučnine pobljuvala kao nikad… strašno!! Na svu sreću za mene, u ovoj sceni nije ozlijeđen niti jedan učenik.
 
     Numero tres (beng i boing!) Mučnina se ponavlja (ovaj put nije trudnička, već zbog nepodnošenja alkohola). Tulum, prekid s dečkom, boca votke i ja…opet muka, trčim (zamislite to trčanje, zapravo bauljanje kroz gomilu pijanih studenata), umjesto frajera, grlim wc-školjku, zuji u glavi, vrti se svijet (zaooustauuviuteuuu zeumljouu, čujem izvijeno ), kad-ooooode ja u nesvijest- pri tom u elegantnom (labuđem) padu udaram glavom o keramički stalak lavaboa i razbijam ga u komadiće- mojoj glavi ništa, a meni suppppej!hik!
 
     Kvatro (stađone)-imam fetiš na stare tavane (ma , mislite si što hoćete!)
 
     Sjedi, pet! I da, najprljavije od mene- priznajem, napokon, nakon toliko ljeta- slušam Georgea Michaela.. da, da… što ću? Od kad sam ga prije 18-ak godina vidjela u onim kupaćim gaćama, ja gotova… I dan danas, raznježim se na careless whisper, father figure, da ne govorim o last christmas…
 
 
Stoga, čujte i počujte , daje se na znanje da kad se ide na sra.. ( ope ja,)
Daklem, prozivam.
1.vegu (zvijezda je rođena)
2.malu-spalatu kojoj se duboko zahvaljujem na pomoći oko headera (pomogao je i bolegr i depoet-dečki fala vam!)
3. vina, moga omiljenog gospara (rijet bi se da se neće ljutit' il' u nesvjest past'?)
4. anarho_vilu (Kosjenku moju)
5.ogimen55 (on će to najbolje  u stihu)


To je to.
Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti!



augustin @ 23:28 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare


-i…, kako mi stoji?
    ( vrtiš se preda mnom poput djevojčice u svojoj 
              najljepšoj proljetnoj 
haljini; glupiraš se, smiješna si)
 
-smiješna si, ludo moje
-pa velika mi je, to je tvoja majica!
 
-skini je…    
      (smiješ mi se, ti  znaš, izazivaš;… želim te ljubiti)     
 
-…skini je
-zašto?
       (sjaj golih ramena obasjao polutamu sobe, izranjaju stijene  
                      u sumraku  morem zapjenjene;… želim te ljubiti)
 
-želim ti njome svezati oči…
        (zatvaraš oči bez straha, predano, zapliće ti se kosa u 
                     čvor skinute majice;
dah , miris blizine)
 
-napisat ću ti nešto na ramenu…
-što?
          (meka tvoja koža... bojište na kojem  želim poginuti 
                                                                    od tvoje ruke )

-što pišeš?

-ne gledaj, šuti sad... psst...
                
          (poljubim te u nos, nestrpljivo mi prstima napipavaš usne)
 
-što piše?... daj da vidim
               
                
                 (tvoj sam,
                        uzmi me…)
 
 




augustin @ 09:55 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 8, 2007
     

     Mariška… Mariška je doista bila posebna. Moja posljednja cimerica u esekerskom  dijelu života. Doselila se k meni, u drinsku garsonjeru negdje oko moga rođendana, 1998. u vrijeme kada su razmjene studenata postale uobičajene i nadasve zanimljiv dio studentskog života u kojem smo razmjenjivali i ne samo osobna intelektualna dostignuća, nego i jezike, strane.
     Od svih mojih cimerica (svaka čast Daši i Seni, Jelki i Žoletu, ali...) ona je bila najstaloženija. U nekoliko mjeseci našeg zajedničkoga života ona se  nikad  ni na što nije žalila. Ni na neurednu sobu, ni na zagubljene skripte, ni na stanarinu, ni na moje dugo spavanje kad ne bih imala predavanja, nije birala hranu,a od pića- samo vodu…Da,  bila je veoma jednostavna djevojka. Nije ostavljala opuške u kupatilu, dovodila društvo kasno u noć dok ja učim za sutrašnji ispit, nije mi nikad prigovorila što sam potrošila svu toplu vodu za tuširanje. Možda mi je samo jednom dala do znanja da je ljuta kad sam ranom zorom dovela ekipu nakon koncerta Tatwe u Bunkeru, tako što je digla nos i okrenula mi leđa pred svima.
    Dvosmjerna komunikacija riječima među nama nije nikad uspjela. Jednosmjerna da (iz moga smjera!). Ona je bila ta koja je slušala mene i moje monologe (a bilo ih je, da, da...) I uvijek je slušala, pozorno, gledala me bistrim očima kao da je svaka moja riječ koju izgovaram budući traktat nove svjetske filozofije (dobro, možda je koji put zijevnula pri tom!). Zavidjela sam joj kako je uvijek u pokretu, kretala se kao da ne hoda, ne dodiruje zemlju… Imala je divne obline tijela i uvijek se rumenila u licu koje mi je postalo tako drago da sam vikendom s nestrpljenjem čekala da se vratim u naš stan.
     Često sam znala učiti s njom. Sjećam se da smo zajedno radile na seminarskom radu za Stilistiku u kojoj sam trebala dubinski analizirati (e, sad, to je bio pothvat jer se tu tražilo ono: što je pjesnik time htio reći?) Čegecovu pjesmu Povratak u Eden, s osmijehom za ZZ-top.. govorila sam joj kako vjerojatno zbog svojih dugih sijedih brada podsjećaju  na blizance Sv. Petra koji radi kao ključar u raju (citiram stih: Odakle otputujem u vječnost, svaki put iznova, svaki put iznova). Nije mi nikad proturječila u mojim bisernim zaključcima, a sam Bog zna, kad bolje promislim , je li ona mene uopće i razumjela?
     Uz nju sam se uvijek osjećala sigurnom, znala sam da me nakon napornih cjelodnevnih predavanja netko čeka u stanu i da se neću osjećati samom čak ako ćemo i šutjeti cijelu večer. Znala sam da me uvijek prati svojim toplim pogledom i da su riječi nekad  suvišne.
    
     Sad kad se prisjetim, snijeg je ulicama pahuljao kao  ljeti loptice maslačka. Bila je veljača. Nisam imala kapu, kao i obično, pa sam požurila kući iz STUC-a jer je bilo veoma hladno. Čim sam ušla u stan, otresla snijeg sa odjeće, potražila sam je pogledom. Ali, …. tad… tad sam je ugledala  kako beživotno leži na leđima. Znala sam da nešto nije u redu. Potrčala sam prema njoj, pokušavala je dozvati: Mariška! Marice! Maro moja! …slamalo mi srce dok sam u zujanju glave polako shvaćala - ona je mrtva.
    Plutala je u svome malenom okruglom akvariju.
 
augustin @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
petak, siječanj 5, 2007
                                           


                                      




     oku
     trzaj se 
     otima
     slan očaja
     pun
     ispod trepavica
     trudiš se
     raspoznati 
     obrise
     nekadašnjeg lica


 
     zar ti
     ti doista ne vidiš više
          tko
     stoji pred tobom?
 

    (ne upiri prstom u mene)
 

     kapnut će ti
     riječ
     s napuknutih usana,
     uzalud je
 
     …uzalud više
     ijedna 
     tvoja riječ









augustin @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 3, 2007
   


    
      
-Strinaa! Striiiina!!
  
            Drvena se taraba mora malo odići na desnoj strani jer inače zapinje u zemlju. U uskom dvorištu samo koke čeprkaju po smrznutom tlu šuškajući po lišću ispod  širokog duda.
 
-         Ooj, Striinaa!
-         Eo me, tu sam, ostrag! U kujnji!
 
        Vrata kuhinje otvara Strina Pajanova. Briše ruke o crni fertun prošaran bijelim cvjetićima. Namješta maramu.
 
-         Faljen Bog, Strina!
-         Navjeke faljen, navjeke! Ajde unutra , milo!
-         Ma, hvala vam, došla sam vam čestitati Novu godinu i poželjeti vam zdravlja!
-         Juj, čerka, ma kolko sam već ja dočekala ti novi godina i ne znam, al fala. I tebi zdravlja, e, i djeci tvojoj!
-         Kako ste mi?
-         A dobro sam, dobro, al Boga molim da me uzme, a vala me neće još dugo držat…
-         Nemojte tako , Strina, što bi mi onda bez vas? Nego, de mi recite, koliko je stara ova Gadljaševa kuća?
-         A kolko! Šta ja znam… eto, ja sam već skoro u devedesetoj, a ta će kuća imat..a bit će sto i pedeset! A viš, još se drži.. Od kad je stari Gadljaš umro, nitko i nije u nju više ušo, al još se nije raspala… Što je drži, ne znam…
      






                                         
 
    Bucina birtija, jedina u selu, bila je puna ljudi kao što je i inače bila u ovo zimsko doba kad se u kratkim danima i nema na zasniježenoj zemlji što raditi, osim namiriti stoku, drva nacijepati i donijeti ih s kocenicama u sanduk pored peći da se kuća  dobro grije. Dani kratki, a duge zimske hladne večeri nekako brže prolaze u društvu ostalih komšija i čovjek zapjeva, odkarta koju ili popije da zagrije krv, a poslije ode doma na večeru da se žena izviče na njega i da ode leć mrmljajući i psujući na nju i onog ko je stvori…
   Na zidu iznad ulaznih vrata Titina slika u maršalskoj uniformi. Prati on strogim  pogledom svakog tko ulazi i izlazi, ali ljudi i ne obraćaju pažnju na njega ko da se navikli na stalnoga gosta iako je već tri godine kako je umro.
   Sjedim do dede, uvukla mu se ispod ramena i gledam mu u karte. Ne razumijem se u njih, ali volim gledati kako se crvene srca i smiješe lijepe žene i kraljuju kraljevi na tom komadiću iscofanog kartona i kako izviruju ispod djedovih ispucalih prstiju i pokazuju se dvostruki kad ih deda baci na karirane plavo-bijele stolnjake.
    Prostoriju punu oporog slatko-bockavog mirisa duhana ispunjava žamor teških ljudskih glasova…teških, zrelih ko jesenska jabuka, na patnju naviklih…Slažu se glasovi u neku monotonu melodiju koja me uspavljuje, al tu i tamo netko podigne glas, naruči još koje piće ili se grohot smijeha prelije preko svih usta. Svima, osim njemu…Stari deda Gadljašev inače nije baš puno govorio, ali od kad mu je sina jedinca Drava uzela u svoja njedra, i žena mu za godinu dana od tuge umrla, ni jednu mu boru na licu nije zakinuo osmijeh. Zemlju je dao u rentu, sebi ostavio komad iza kuće, blago prodao, ni u crkvu više nije išao. Tu i tamo došao bi kartati s komšijama, tek da malo osjeti ljudsku blizinu…
     Kad je Tomina Kupresov odnio partiju i deda mi u malu čašu nalio piva, Gadljaš se odjednom ustao, pogledao ispred sebe na stol… lice mu je bilo jako ozbiljno i pogled pun straha kao da je na njemu ugledao nešto čemu tu nije bilo mjesto. Podigne ruku, i raširena mu se šaka, da bi se zatim ukočeno skvrčila, zaustavi udarcem na prsima… Sruši se na pod.
   Smijeh i žamor stanu. Deda se ustane, odgurnuvši me naglo u stranu, doskoči Kum Birtaš, Tomčika se sagne do Gadljaša na pod… Ne znam što je bilo u toj pometnji, samo sam čula kad je Stric Doktorov rekao :
 
-         Umro je… zovite velečasnika…
 
 
    Deda je došao do mene, pošukao me po glavi i rekao da idemo kući javiti baki da je komšija umro.
 
 


 
 
         -A ne znam, Strina, što je drži još ovako nakon tolikih godina!  Zbogom ostajte!
        -Zbogom, zbogom, pozdravi baku!


 

 
         A kuća mu stoji, makar njega više odavno nema da odkarta koju… I sve mi se čini da kroz ovaj prozor još uvijek čeka hoće li joj gazda danas doći iz birtije.
 
augustin @ 14:56 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 1, 2007







s  blatom pod nogama, zalijepljenog za gumene čizme
izbjegni kravlju balegu ,  i  te krtičnjake, ako možeš…
al ne možeš… he
dok trčiš po poljima  suhe travke gaziš
prkosiš svijetu , nepobjediv si
tako malen
 
nasloni  se na
balu sijena koja se raspala od jesenjih kiša,
nasloni se
lezi
otvori oči, dijete moje
 
vidiš li ,
vidiš li kako se nebo zamutilo u jutro nove godine
i kako se grane uspavale u siječnju
i kako je livada tamna i meka kao tvoja kosa
osjeti kako
vjetar se uzduvao od topline tvojih tragova koje pratim
dok gledam kako trčiš nekome ususret
 
dok te gledam
kako si sretan, zlato moje
 

 

                                                             





augustin @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.