za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog - listopad 2006
ponedjeljak, listopad 30, 2006


Ja ću kratko (znaš da ne volim gnjaviti),
 a ti ćeš ionako znati sve što  bih još  mogla reći:


Sretan rođendan,
prijatelju!!



augustin @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 29, 2006


Da sam znala za ovakav način zaštite, 
ne bi meni ušao nikakav Trojanac!!

Hm, kako se to dogodilo?!
 Pa pazila sam, a i ne zovem se Helena!



Zato pjevam ovu pjesmu,



pa help me ako možete!

augustin @ 09:59 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, listopad 27, 2006
"bolje pijan nego mrtav, govore vojnici…"
 
   Gledam vaša lica zlatom oivičena s crnom svilom u lijevom uglu okvira. Vaše oči nasmijane, ozbiljne, pune života……… sjajne……. u mojim suze, bol,  žalost, bol, sjećanje, bol
 
    Gordana (1972.) , moja susjeda, vječita u tatinom autu turira po gasu, otac je psuje i brani izlazak u grad… ah, da baš ćeš ga poslušati! :) 
            -1991. na cesti su nju i Marion dočekali u zasjedi i kroz auto  ih izrešatali rafalima
     
     Vitodrag (1966.) , zvali smo te Curica zbog duge kovrčave kose, na ekskurziji rođenom  bratu zbario i  oteo  curu… he, mangupe jedan, taj tvoj divan zarazan osmijeh… kako si na brzinu sazrio i …lud si bio, prehrabar… premlad
             -1991.,17. studenog,  poginuo u obrani Vukovara
 
      Drago (1971.), tvoja ruka na mojem dlanu ostavlja nespretne dodire u kojima sam otkrivala prve trnce zaljubljivanja…pitaš me: jel' stajanje na nozi novi način plesanja?:)
              -1992.  kukavički pucanj snajpera ubio te na straži
 
     Zlatko (1976.), najbolji moj prijatelju……sretan ti rođendan makar ih više nećemo zajedno slaviti niti se  napijati po zabavama u Domu niti se voziti na tvojem emzejcu i plašiti kokoši na seoskom putu… znaš da se Jasna udala za tvoga brata, imaš  nećaka, nosi tvoje ime
              -1995. rodila ga Drava, a nestao pri prelasku Une kod Hrvatske Kostajnice, posmrtne ostatke identificirali prije dvije godine
 


……………volim vas, nedostajete u našim  ulicama, čujem vašu mladost i plačem nad vama
 
falite mi, falite nam jako________________________________________________________________________________________


augustin @ 21:35 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 26, 2006


ne volim te više da znaš
 
ali uvijek mi tako ponekad
u vremenu dođeš
pa pomislim da si mi sve na svijetu
i ne mogu ni zamisliti
kako ležiš u nekom drugom krevetu
 
a ista si i kad kiša pada
i kad hlače obučeš
i kad suknju skidaš
 
a ne plačeš nikad
 
jednog ću te dana ubiti zbog svega
jer si tako slatka
bezobrazna i kratka
ako ne računam noge
jer si fina djevojčica
i najhrabrija kurva
jer si mi u oči ušla
bez kucanja i srama
 
ubit ću te prije spavanja
da se probudiš kao dama
da imaš sobe pune ljubavi
 kao zimnicu spremne
 
i ne volim te više da znaš
 
i sve će novine pisati o tome
u restorane više nećeš ući
ludo moja mala
neugledna plava
predivno stvorenje božje i moje
raspitaj se kod prijatelja
što je još tvoje
a što meni pripada
raspitaj se jer ti ne dam više
ni da misliš
 
ubit ću te što se skitaš svijetom
policija će te tražiti
što bludničiš s ljetom na javnom mjestu
pa ćeš onda opet k meni
dovoditi ljude
da me ubijaju dugo i da se čude
što voliš na meni
 
i ne volim te više da znaš
ali te tražim
jer si tako prosta i slatka kao sirup
jer si tako divlja
kad ti vrat zagrizem
a baš nikakva nisi
kad te zubi bole
 
neću više ni da mislim o tebi
dok si od mene daleko
što ja znam ljubi li te netko
jer ti je toplo u sobi
bezobraznice mala
igraj se još malo
dok mi mrak ne padne u krevet
 
ludo
 
čekam te i sutra
kao uvijek u devet


(Željko Krznarić, nek se zna)
 
 
 
 
augustin @ 07:04 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 22, 2006




Dinah Washington...
lažno-istinita-(ne)ostvarljiva pjesma...
ma što ja pišem??
jesam li ljuta? ma nisam, al lagano.....
nešto je u zraku...

nije ovako trebalo ispasti

...dobro jutro... ma je, dobro je, ajde,
 ma k vragu....samo toliko ...
(opet niz neizrečenih misli)


..and the difference is you...

augustin @ 09:11 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
petak, listopad 20, 2006
... pa sam u jučerašnjoj šetnji s klincima po ranču
  u toplini poslijepodneva 
sakupljala još malo onih
 preostalih sunčanih zraka po ravnici
 i napokon fotografirala ovaj prizor, 
(prizor koji se inače uokviri jednim pogledom)
pa,  dok prolazim tim putem, 
uvijek  mi uspije izmamiti neke misli 
(misli koje inače čuvam za sjetne bezsunčane dane) 
misli bivaju uobličene u  pitanja, 
pitanja traže odgovore,
putevi svoje putnike,
putnici svoje suputnike,




 jesen svoje proljeće,
a kraj svoj početak...



 
augustin @ 14:38 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 16, 2006


OKTOBARSKA MELODIJA, Luis Aragon
 
 
Jedna melodija poput skuta beskrajna
jedna melodija koja nikad ne završava
jedna melodija oktobra jedna romanca
draža nego što je mjesec maj
jedna melodija koja uvijek počinje iznova
 
Tvoje oči umorne su već od obzorja
lud je tko modrine vidi dosta modrima
i kome nebo više nije tamnica
jer ljubiti treba bez mjere i opreza
i za to nije dosta imati tek razloga
 
Divna jesen s baršunastim rukama
to je pjesma nikad još nepjevana
to je pjesma naše ljubavi
to je pjesma thea-cvijetova
čije srce ima boju jutara
 
Je  dovoljan taj jecaj duboki
da ispriča sve naše osamljenosti
koji sliče krugovima na vodi
i vrijede li te riječi ovu muziku
duge žudnje zatvorene u srcu
jedna melodija oktobra jedna romanca
draža nego što je mjesec maj
jedna melodija poput skuta beskrajna



(zapisano na zidu studenstskog stana, Retfala, koncert u Tvrđi, Glorija, listopad kod Kestena, II. godina, neke su pjesme životi sami za sebe, naši životi)
augustin @ 22:32 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
subota, listopad 14, 2006


strast rađa život
kolotečina ubija duh
obveze ne oblikuju smisao
 
treba svakodnevno pronalaziti metafore dana
...
 
(treba se pronaći)



augustin @ 13:11 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 11, 2006



"...ne klepeći nanulama
kad silaziš sa čardaka, 
sve pomisli moja draga
 da silazi stara majka..."

  He, slušam ovu staru pjesmu, kod susjeda  svira,  a nisam to čula sto godina:) 
  I kakav lijep dan u suncu,  a ja, kao po nekoj kazni,  moram biti u kući, za radnim stolom jer ističe mi rok za predati neke planove i pripreme (buah! ma sama sam si kriva, kao i inače!) 
  ...gledam na zidu prikucane neke bagremove pjesme pa poželim odustati od ovih formalnih pisanija i prijeći na neke neformalnije :)
   A dobro,  da ne govorim  (a evo rekla sam) : Što se mora - nije teško jer ne vjerujem u to (time mi stvari nisu nimalo olakšane), no, et' popušila cigaretljina (susjed bi rekao)  pa ajmo! idem raditi! (pala mi na pamet ona stara motivacijska: 
   Brčko-Banovići, to je naša meta, 
   izgraditi prugu još   do kraja ljeta:)
  
  Susjed,ajde ošini opet onu našu!



augustin @ 16:20 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 8, 2006

A kruha je doista bilo u izobilju!:)

   

 Sam naslov je ujedno i misao vodilja 
današnje svečanosti u mom gradu 
koja se održala na razini cijele Hrvatske 
povodom Dana kruha i zahvalnosti 
za sve plodove koje nam zemlja daje. 


    
Dan je, na sreću, bio 
( i još je u ovom krasnom  listopadskom popodnevu) 
divan, sunčan i topao, pravi jesenski, 
mirisao je na pečeni kruh,  kolače, 
grožđe i vino, jabuke,  med i pečene kestene. 


     
Došli su nam gosti iz cijele Hrvatske, iz svih županija, 
 ali i iz Subotice, Kiseljaka, Livna i Budimpešte. 
U starim nošnjama plesali su narodne plesove, 
pjevali stare pjesme, 
gradom je odjekivala  žica  tamburice, 
miješao se  njezin zvuk sa
 mirisom jela pripravljenih po starim receptima,
  jeo se domaći kruh. 



I moj je Jure sa svojom vrtićkom skupinom 
bio na nekoliko trenutaka raspjevani brašnjavi pekar 
(sad  bi išao onaj dio o ponosnoj mami, ali neće:)



A promišljajući malo bolje  o tom
kruhu   svagdašnjem  
sve mi se više    čini 
 da ga zaboravljamo, 
da ne shvaćamo njegovu važnost,
simboličku 
i životnu, 
a kamoli  da mu zahvalimo...
...

 Nikola Miličević, Kruh

Nemojmo povrijediti kruh ni riječju
ni bilo čime, jer on je doista svet
u svojoj darežljivosti, velik u dobroti.
On nas posvuda prati, putuje s nama
u našoj torbi, bdije na našem stolu,
u samoći stražari, uvijek budan i tih.
On je brižljivo čuvao naše djetinjstvo,
hranio našu mladost, ispunjao nam dane
mirisom i nježnošću. On je uistinu bio
naš svagdanji kruh i naš svagdanji drug.
U njemu su šumjela polja, pjevali klasovi,
iz njega su sjale tople srpanjske žetve.
On je skupljao u se sve naše radosti
i naš znoj i suze i stajao je pred nama
kao blaga opomene i tiha mudrost.
  
augustin @ 16:35 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, listopad 7, 2006

 
1.
A  dan je tako lijepo započeo!

   Buđenje u krevetu s klincima, jutarnja kava i cigareta, i iako je rano jutro -  sunce se  već naveliko javno valja sa subotom... 
   Odlazak u grad po kruh i čokoladne kifle i sve u redu, u gradu užurbanost, ljudi se pozdravljaju, ptičice pjevaju i te spike kad....hmmm.. kako da nađem onomatopejsku riječ za zvuk toga tupog udarca?  BENG!?  BUUM!?!  TUUP!?  Ma ne, nije dobro.. . nego zamislite da izlazite s parkirališta usred grada i kad ste sigurni da možete slobodno izaći kad ono- udarac u nečiji auto   (GUULP! gutate veliku knedlu  u grlu i ne želite se ni osvrnuti iza sebe.. kao da će sve nestati... UPS!)   Aaaajoj!! A dan je tako lijepo počeo! 
   U dvanaest godina vozačkog staža (jes da me zovu Niki Lauda, ali uvijek imam sva četiri oka otvorena) nije mi se dogodio unfal, i baš sad -  k vragu!!  Koji je to grozan osjećaj.. uhvatila me lagana treskavica i, ma  miša mu malog,  znam da sam kriva pa je osjećaj još gori,a što ćeš?! Idemo se suočiti s  drugom stranom i vidjeti što sam napravila! Kad tamo.. evo Ane, izlazi iz auta, pogleda me i onako ispod oka veli: 
Pa ko će koga, ako ne svoj svoga!??  
A ebiga, stara, bit će da sam trećim okom namignula nekom frajeru pa te nisam vidjela iza sebe, oprosti, oprosti, oprosti!!! (pa pokorna faca, i tako to, e)

Odvalila joj cijeli desni far, sva sreća na starom joj autu (Bože, fala ti!), a što da velim, dogovor je pao, plaćam far  ( još sam je jedva nagovorila) i još večeras u gradu cugu za pretrpljenu duševnu bol!
Uh! A imam sreće, baš... e drugi put otvaram još dva para očiju i uključujem šesto čulo :)


2.
    Nego, ovo je ujedno i pozivnica  za sutrašnju feštu u mome gradu Slatini! Kod nas se obilježavaju Dani kruha i zahvalnosti za plodove zemlje na državnoj razini pa će biti svega (sudeći po ovotjednim pripremama u mome lijepom malom gradu:) 

                         
                              

     Ujedno su i Slatinske jeseni i  Dani Milka Kelemena , svjetski poznatoga glazbenika koji je ovdje rođen. 
      Ako ništa drugo, bit će kruha  u izobilju!  

                                     
               
                                          Dobro mi došli!! :)


augustin @ 11:54 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 5, 2006


      "Učitelji, istinski učitelji su po naravi svoga poziva, a onda i po naravi svojih osobnosti, optimisti. Optimizam je njihova istina. Mogu se oni u svome optimizmu umoriti, ali se ne mogu štedjeti. Ne mogu odustati.
      Ne mogu odustati jer su u njih neprestano uprte bezazlene , povjerljive, ali  i stroge dječje oči. Da, tko s mirom izdrži djetinji pogled, taj je pravi učitelj. Takvi učitelji su čuvari i promicatelji ljudskosti u najplemenitijem smislu , povijesti dostojne življenja."
                                                  Stjepan Lice

       
    
Ne mogu ni ja odustati, a i ne želim jer  doista volim posao koji radim (iako mi nekada dođe  dođe da si počupam kosu:),  volim ući u učionicu u koju me primaju sa osmijehom, u kojoj me dočeka bezbroj pitanja i vezanih ne samo uz nastavu. Primjetila sam već od prvih dana da moja djeca, moji učenici mogu biti veoma kritični  prema meni, ali i veoma zahvalni  za ono što im dajem, za ono što im želim... Sve oni primjete i često me pitaju kako je na nastavu uvijek dođem nasmijana i dobre volje... 
       Ja  im odgovorim:
 "Zato što vas volim!"
augustin @ 16:10 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, listopad 3, 2006

    Pssssst!
    Ja ću tiho jer moji  dečki  spavaju u susjednoj sobi… ne želim ih buditi tipkanjem po ovoj staroj tipkovnici iako mi dođe, kad ih gledam tako uspavane, dok ih slušam kako ujednačeno i smireno dišu, da ih probudim poljupcima i zagrljajima, da ih stisnem snagom svoje ljubavi….
    Noć   je… obilno se prolila po  prozorima… cigareta mi dimom samo škaklja nos. Ne mogu spavati. Srce mi kuca prebrzo da bih se mogla smiriti u krevetu.
 
     Danas... danas  mi je rođendan. Ne bilo koji  jer od kad sam rodila klince, moji su rođendani postali nebitni, ali ovaj je jedan od onih okruglih kad me malo nostalgija napokon dostigne i kad me neka pitanja zagolicaju više nego inače … i ne smijem se, ali… imam osmijeh na usnama…  
    Prvostupanjski je neki dan napisao kako  rođendan dođe kao nešto da se zericu osvrneš unazad, malo pogledaš unaprijed, e da bi znao šta si danas. No, da, čovjek je u pravu i budući da sam  se složila s njim, napišem mu ja  da je to sve osvrtanje nazad-naprijed baš na taj dan uobičajeno kad svih, ali  ipak još  uvijek ne znaš tko si, što si ni  gdje si… i još mu napišem da ima nešto zanimljivo- kad na taj dan ipak pomisliš da ćeš jednoga dana saznati odgovore… hm, da, pa ubijte me! Nepopravljivi sam optimist!
 Da se osvrnem dakle…
    1992. sam u gimnazijskoj  školskoj zadaćnici napisala nešto kao:
              Ja sada mogu hladno i bezveze
              i tako stoljećima ostati,
              bez ikakvog smisla, bez ikakve veze-
              niti što jesam, niti ću postati.
 
              I sve osjetit mogu u jednome trenu:
              Da peče, da grize, da zebe,
              Samo ne mogu raskrinkat si sjenu
              i napokon  - upoznati sebe.
 
 …još nisam to uspjela, a danas me prati ne samo moja sjena nego sjena mnogih ljudi koje sam u svojem životu imala sreću ili nesreću upoznati… Ne kajem se zbog svojih djela,  ne , jer time bih zanijekala sebe, što sam uradila, bilo pogrešno ili ispravno (vrijeme pokazuje i dan danas) uradila sam jer sam mislila najbolje… Neke stvari danas gledam drugačijim očima, neke stvari bolje i da nisam vidjela, ali… i  to sam ja…     
     Neke sam ljude voljela više, neke manje, a neke nisam, ali nisu to nikad osjetili… Imala sam najboljeg djeda na svijetu koji me othranio, koji me istinski volio i s kojim nikad nisam osjetila ljutnju zbog toga što su me svi  drugi ostavili, imala sam prijatelje s kojima sam se igrala skrivača ispod komšijskih čempresa, s kojima sam plesala i pjevala  na seoskim zabavama, one koje sam izgubila u ratu, a imali su tek 18. godina. Sad imam sjećanja na prvi poljubac kad sam vidjela zvijezde u tuđim očima, kupanje u  ljetnim  vodama  Drave, na  branje duhana rosnim jutrima, prve žuljeve isklesane na dječjim rukama.
      Imam (iako sad  više ne boli, prošlo je već i  vremena i oprostila sam) sjećanje na tešku očevu ruku, modrice po rukama od  njegovog stiska,  krv po obrazima, nerazumni i neshvatljivi bijes u njegovu pogledu  a u majčinu očaj i bespomoćnost u suzama. Vidim to tako kristalno  jasno, kao što vidim ovu njezinu zagrebačku čestitku u ruci. Al, neka, i to sam ja…a to su oni…
 
     Osvrćem se još… jer čini mi se da sam toliko toga proživjela u ovim proteklim godinama da kao da imam života za jednog 60-godišnjaka. Vidjela sam svijeta, bajnih gradova , još ljepših sela, čak sam i more koji put okusila, upoznala toliko ljudi koji su me mijenjali svojim stavovima, od kojih sam učila (iz njihovih grešaka, iz njihove dobrote) kako da sama od sebe napravim Čovjeka kojim se ponosim danas.  A koliko sam knjiga pročitala, koliko sam sudbina proživjela i opet učila… I ne mislim stati, a-a…
    Učim od svoje djece… njihov je osmijeh moja najveća inspiracija, njihov je zagrljaj moj najsnažniji štap, a njihov je otac moja ljubav koju trebam kao žena…i kad ih tako dječji zaigrane gledam, vidim sebe,  to sam ja, vidim da mogu biti sretna, jer  k vragu, to zaslužujem. Naučila sam tražiti ono što mi pripada, od njih…
 
   A  gledanje naprijed? U toj prostorno-vremenskoj odrednici ništa ne vidim… premutna je slika, a vidovita nisam…ne želim znati , ali ovo znam- želim još od života, više i bolje, i jače i snažnije i …još.
    I  kad padne zvijezda sa neba, još ću  uvijek, kao što to činim i  danas,  zaželjeti želju za sreću nekog drugog, ne za sebe. To ću već iznaći  sama. Pa od noćas neka teče trideseta, i četrdeseta i sedamdeseta i .. neka, kad dođe taj neki rođendan, kad mi zubi poispadaju i kosa posijedi, kad saznam barem neke odgovore,  kad im pokažem sličicu dvogodišnje djevojčice, tamo negdje iz 1978.   mogu mirno reći unucima: Eto, djeco, i  to sam ja, malo sam se… promijenila.

                                            
 
    
 
augustin @ 00:02 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.