za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog - listopad 2007
ponedjeljak, listopad 29, 2007


    Ljudi često odustaju na prvoj bezazlenoj prepreci. Ne žele, ustvari, više se boje (e, da, boje se iako nemaju čega) otvoreno razgovarati  čak i s onima tko bi ih znao razumjeti i onda se dogodi da se čude što se udaljuju, hm... Svejedno nedostaju. Ti ljudi. Njihove riječi. Nedostaje slušati ih. Tko je prvi odustao,  znam. Ja nisam, ali poštujem, pa šutim i ja (ma, zar opet?). Sad se ipak radi o sasvim drugim stvarima, treba naći mjeru. Treba valjda naći što reći i kada pa čekam svoje vrijeme... ipak je jesen, sazrijevam i ja.

    No, kako god, čini se da opet imam mjesto za sebe. Za sebe, ne za ono sretnih  dvoje što ljube se u mraku, kad ljubav miriše  u zraku kao u onoj pjesmi uz koju sam se naježila pred ekploziju tibiefovog koncerta.  
    Sasvim slučajno obratim pažnju na pjesmu i glazba me povuče u sebe, svaki mišić u tijelu osjeća vibracije lakog ritma s radija... taman za jedan il dva koraka bosih nogu.
Kao ni tada, ne želi plesati sa mnom. A voli tango, kaže.
Pa hajmo plesati.... daj mi ruku, samo se ljuljajmo. Ugasila sam (vidiš ovaj polumrak, pobogu!) svjetlo u dnevnoj sobi. Sami smo, hajde... (što ne volim moliti) 
Kaže mi: znaš da ne znam plesati. 
Znam, i?
Misliš da mi je to bitno? Pa nismo na natjecanju južnoameričkih plesova, za boga miloga! Pokušavam ga nasmijati. Njega. Kamen-stanac.
Kao da me ne vidi. Odbija čuti poziv moga pogleda.
Daj, budi spontan. 
Što se ustručavaš? Pa, to sam ja.
Ovako ćemo... pružiš mi ruku... staviš je u moj dlan, drugom mi obujmiš struk pa se stisneš uz mene... 
ma, samo da se ljuljamo...samo da si mi blizu...znaš onako, lagano, kao kad vodimo ljubav.

   Preteško pada "neću" kad je predponoćno vrijeme ovako usamljeno i kad se zbog magle  s ulice vidi samo rasvjeta sa susjedove kuće.
   Sve je savršeno za igru, ali na podiju dnevnog boravka samo obris moje sjene i ja- 
eto, čini se, i to je par.





augustin @ 23:47 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, listopad 27, 2007

Sad bi se valjda i moglo nešto napisati, nakon  ovih bijelih noći boje nadolazećeg snijega koji doći neće. (Jutra nisu osječka i još ne mirišu na Božić). Govore mi da ne bih trebala prešućivati/šutjeti jer to sve (a opet neću reći što to sve) kad tad, kao jučer i prošli petak, mora negdje izaći- mora izaći van kroz neku vrstu fizičke manifestacije (i bla, bla još mi kaže). Sjećam se jednog petka od prije dvije godine kad sam u gluho doba noći napustila kuću, ne kuću, nego dom. To sad više ne bi pomoglo...bijeg onda nije bio konačan, povratak je ipak vukao konce. 
Odlučim započeti, pa se predomislim, jer, ljuti me ustvari ovo mjesto, ljuti me toliko da bih nekad toliko opsovala i opsovavala da bih se samoj sebi čudila koliko mogu psovati. A mogu, baš...
Poraz. 
Nisam ja nikakva igračka vjetrova, nitko se sa mnom ne igra, nitko me ne baca vamo- tamo, nit sam dijelom ludog vihora. Ali…  u meni jesu- i oluje, i vihori i neka žudnja za letom jer ako išta znam, za to jesam stvorena. Tko bi rekao? Zašto to skrivam? Ma hoće to moje  srce nekad se raspući, da si grkljan rasiječem, tako mi dođe da uzmem  nož, znam da neće boljeti, pa osjetim  da nešto u meni raste, ko alien, hoće van, na bilo koji način, ako ne drugačije i preko mene mrtve. Jebiga, samo mi  noge jako svezali lancem da ne mogu nimalo dalje odavde, da odletim potpuno, daleko gdje me neće naći jer neću htjeti biti pronađena. Dosta mi je dokazivanja, što još trebam učiniti, ne znam, al dosta mi je.
Da sam ljuta, jesam, da sam uplašena, jesam, da sam iscrpljena , jesam
Jesam, dojadilo mi, brate
Na bolovanju sam
vjerojatno će pronaći što mi je, il neće ... ma neće naći ono što ustvari boli, a nije bol to što je uzrok ovome
svejedno

da me strah, je
(al, proći će, ko  što prolazi sve)




augustin @ 09:58 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, listopad 23, 2007



 

     Uvijek bih prije potrošila lovu na neku željenu knjigu nego što bih si kupila hlače ili cipele, a osobito posljednjih nekoliko godina od kada sam postala mama  ovoj mojoj dvojici. Sad već pretrpane hodnične police punim dječjim enciklopedijama, bajkama, pričama, cedejima s dječjom glazbom i animiranim filmovima. Smatram da je to bolja investicija nego  da im kupujem  preskupu odjeću ili obuću neke razvikane marke.

    

     I tako se nas troje gotovo svaki dan unatrag tri tjedna, a osobito utorkom nakon ručka, poredamo na naš stari kauč, napunimo zdjelice čipsom, smokijima i natrganim komadima čokolade, pokrijemo dekicom i gledamo novo izdanje izvrsno snimljenog  bibisijevog dokumentarca jednostavnog naziva- Planet Earth.

     Tako i danas.  Vrijeme baš  za biti u  kući. Ali, ne zadugo…Za tren-dva  odlazimo na snježnu Himalaju, pa se bacimo u bezdan južnoameričkih špilja, od tamo se otputimo na zaleđeni Arktik pa se odvažimo lutati gustim džunglama Konga, istražujemo oceanske dubine, pratimo tragove deva po pustinjama, plačemo za  uginulim sjevernim medvjedom, letimo s orlovima, plivamo s kitovima, ronimo sa slonovima i lovimo s vukovima, a uz sve to neumorno se divimo još uvijek u nevjerici (osobito ja) da se sve to nalazi na  ovoj malenoj plavoj loptici, tako osamljenoj u svemirskoj nepojmljivosti. Oči su nam širom otvorene, ako nisu puna grickalica ili pitanja, usta razjapljena od začuđenosti tim ljepotama, prirodnim fenomenima, tajnama, otkrićima, zanimljivostima iz biljnog i životinjskog svijeta koje zasada (još!) nismo u mogućnosti vidjeti vlastitim očima.

    

Ustvari…ustvari ih pokušavam učiti voljeti ovaj divan svijet. Učim ih voljeti život koji ih okružuje. Pokušavam im prenijeti ljubav  prema prirodi, osjećaj zahvalnosti za ono što nam je dano, a nadasve ih pokušavam osvijestiti koliko je važno biti odgovoran za svu tu ljepotu koja nestaje naočigled.

 

 

Pa, ako im od  materijalnih stvari i neću puno ostaviti, znam da ipak  neće biti siromašni.

Dok god budu nenametljivim dijelom ovakve Zemlje.

 

 



             
                                                 





augustin @ 18:41 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 17, 2007

poslije predvečernje usamljene kave i dječje vriske, nađem na ogledalu ružem napisano marquezovskim pismom:
"Mala, same smo na svijetu."

so, you broke another mirror
turn to something you are not
(o, ti si to, u tim oštrim komadićima-
pazi da  se porežeš 
ondje gdje te boli najviše )










augustin @ 23:04 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 15, 2007

Do njega me doveo miris  palačinki s cimentom, ondak  njegov slavni graa (a dobar graa daleko se čuje), pa mlade koke i ...
 the rest is history - njega redovno linkam (ne dam sad link), štoj zbogporadi recepata, što zbog drugih pametnih stvari koje se tu i tamo nađu :)
I nikako ga nisam mogla zamisliti u kuhinji dok nisam naišla na jedan njegovi davno snimljeni dokumentarac, vidim, nekad je nosio i brke:)



P. S =hm,  mislim da su ova dvojica bagrem-prut i suton:)))



augustin @ 21:49 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, listopad 12, 2007
Miss? Prvostupanjski?
AAAjmo!

Ja idem!









augustin @ 20:16 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 10, 2007


pustite me


ja bih se rado vratila natrag

na asteroid na kojem sam stvorena

već odavno sjaj mu nisam vidjela
(od onoga dana kad su me spustili ovamo)


valjda su mi zato oči tako potamnile

nedostaje taj udaljeni i jedini dom

objesit ću o njegov najviši vrh zastavu

sreću povratka

ako se ne vratim,

rasprsnut će se sa mnom

 

pustite da se vratim

na svoj

početak

od kad sam stvorena ja ipak nisam

i nisam se navikla biti čovjekom

ni nakon toliko godina među njima

nisam mogla vidjeti njihova lica pod

maskama

ni zaplakati kad treba

ni nasmijati se kad je smiješno

uvijek kad nitko

uvijek kad to drugi ne rade

(pogrešan trenutak, pa su se smijali meni)

još ni sad ne mogu doprijeti

do čovjeka

jer sam svaki put osjetila da

neka zavodljiva prijevara

maže oči tuđom rukom

da sve je privid

i da je

 

(e, al' stvarno)

 

 - cijeli svijet pozornica

 




augustin @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 8, 2007


Inače, Bogu fala, ne patim od glavobolnih neugodnosti, 
al večeras i glavobolja i mučnina. (Neće valjat', ccc)
Vjerojatno je tomu razlog previše ponedjeljno-blagdanskog nerada
i šumskog kisika. (K vrapcu, čak ni voda ne pomaže!)
Kako god će još ovaj dan završiti, 
bio je jedan od najbolje provedenih ponedjeljaka u mome životu, 
a vjerujem (do sad) i u njegovom:)
Započeli smo s kavom u pubu St. Patrick (a kak' bi se zvao?!), 
pa smo obišli smo sva lokalna igrališta i na svakom toboganu, ljuljački i klackalici
zaprljali turove. (Mama je uspjela pročitati List od Navečer i riješiti križaljku!)
Svrbio me pun rezervoar goriva pa smo zapičili do Višnjice  



gdje smo se razboljeli od bolesti plavog jezika:)
Poslije smo jednoglasno odlučili napraviti rekord u kilometraži poslijepodneva
te smo obišli većinu papučkih šuma, napreskakali se potoka,
naslikavali kraj Rupnice- vulkanskih stijena i hodali dnom isušenog jezera u arboretumu Lisičine.
Usput smo svrnuli na Leinu rođendansku tortu
pa izmoreni, sad spavamo, hrčemo čak!
No, dakle, biješe to ponedjeljak,
i priznajem - utorak ipak tol'ko ne volem, to je fakat!





augustin @ 21:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 7, 2007

    U vremenu mojega djetinjstvovanja provedenog na najdražem mi  selu, nismo ni znali što su to pekare. Jedina pekara u dotad poznatom mi svijetu bila je u  najbliže udaljenom gradu, vezana uz mlinove i zadruge, i bila dovoljno daleko da smo kruh čekali i po sat vremena da, dok po makadamu obiđe sva okolna sela i zaseoke, dođemo na red za veknu kruha.  Ako ga  baka kojim čudom (a sigurno je bila prezaposlena) nije pekla u krušnoj peći, svako bih,a naročito ljetno jutro (kad nije bilo branja duhana ili paprike), s ostalom djecom iz Vlaškog kraja išla (to jest, naganjivala se po šančevima i preskakala ćuprije u onim prozirnim gumenim sandalama) do jedine seoske trgovine.

    Trgovina se nalazila u središtu sela (a gdje bi drugdje?), nedaleko crkve Sv. Marije Magdalene, u nekoj velikoj i staroj, ali čvrstoj i  crvenom ciglom ukrašenoj židovskoj kući (naravno da oni čija je bila nisu odavno tu živjeli). Iz krova pod kojim se skrivao tajanstveni tavan već tada budeći moju maštu o neistraženim zakučastim mjestima,  izvukla su se u nebo  tri široko zidana dimnjaka na kojem su rode načinile svoja debela gnijezda i vjerno se vraćale svake godine obnavljajući log.

     Tako bi se ispred trgovine skupilo svijeta, dječurlije najviše, a onda baka i djedova koji nisu bili pri nekoj  snazi da ostanu kod kuće pomagati pa ih je korisnije bilo poslati po kruh. Sjećam se da bismo papirnate smotuljke dinara s likovima radnika udarnika heroja stavljali u čarape ili u džepove hlača, a tanke najlonske vrećice koje bi redovno pucale stiskali u ruci pa se igrali majke s kolodvora, kostura ili se pincekali ispod dva široka i starošću  razgranata duda. A oni bijahu toliko široki da smo se  nas troje (Jasna, Zlatko i ja) znali  rukama povezati u krug oko njihovih stabala i natezati. Budući da je u blizini bio i Buco i njegova birtija (štoj' bitnije), muškarci bi znali koju i popiti, žene bi se raskokodakale o svakodnevnim stvarima dok ne bismo u daljini ugledali kako stiže svijetlosmeđi kamiončić vozeći čekani kruh. Onda je počela graja. Tko gdje stoji u redu, znalo se uvijek, a obično bi se djeca progurala naprijed, sačekavši da vozač i trgovac Brko iznesu kruh koji je u  plastičnim gajbama  bio poredan vertikalno  ko što su sardine u konzervi horizontalno pa bismo jedni  za drugima strpljivo pomicali usput se zabavljajući slušajući najglasnijeg kako priča dogodovštine sa zadnje nogometne utakmice na Luki.

    Kad bih došla na red, Brko je već znao koliko ću kruha uzeti jer sam mu dan prije rekla, pa bi u raskupusanoj teki plavim penkalom uz djedovo ime Toman pažljivo prekrižio 1 crni kruh i upisao za sljedeći dan dva jer će vikend i nedjeljom se nije radilo, osim išlo u crkvu na veliku misu. Iako je bijeli kruh bio najcjenjeniji nije bilo novaca da se njime častimo svaki dan, a ionako smo bili jako zadovoljni i crnim, toliko da bismo utrkujući se do kuće već smazali mirisne i mekane okrajke pa bi me, kad bi vidjela osakaćeni krušac,  baka značajno pogledala, a ja bih samo slegnula ramenima (u stilu: a kad je tako  mekan, bako!) i već bila na putu do  bare gdje ćemo bosih nogu gacati po muljevitoj obali i praviti žabice na površini vode.



 

augustin @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, listopad 6, 2007







augustin @ 14:19 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 4, 2007



Oglas:


spetljana po kutovima

traži se paučina

 

razlog: previše čista slika budućnosti

 

(kako to uznemiruje)

 

nemoj

ne ostaviti

trag pauka  na meni

slomljenog težinom mreže

u koju želim pasti




(reci, gdje da te ljubim slobodno?)

 



augustin @ 20:36 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 3, 2007

Branko Čegec jednom je(točnije 1988.,a te sam godine bila učenica šestog razreda) napisao ove stihove:
 "S trideset sam ušao u prodavaonicu gramofonskih ploča
  i pokupovao svu nostalgiju."
 
Danas, s trideset i prvom (od svih ostalih koje nailaze), jedina materijalna stvar koju želim u životu jest gramofon da tu nostalgiju pretočim u zvuk.


Ne bih bila ja da izazovu mogu odoljeti. Bagrem-drug me izazvao, a priznajem danas sam malo uspjela smiriti glavu pa mi se učinilo zanimljivo razmišljati o zadanim stavkama. Daklem, da ne duljim, pišem:

5 stvari koje volim:
1. svoja tri dečka (redoslijed nebitan)
2. brrr(m!)zo voziti, sama (nekad mi nedostaje šesta brzina)
3. raditi s djecom (zato ću u školu do kraja radnog vijeka)
4. volim skoro pa tišinu
5. plesati, čitati, nasmijavati ljude
 
5 stvari koje ne znam, a voljela bih znati:
1. letjeti
2. roniti
3. još koji strani jezik, jezik gluhonijemih, npr.
4. svirati gitaru
5. dobitnu milijunsku kombinaciju na lotu J
 
5 stvari koje me fasciniraju:
1. pitanja i odgovori mojih klinaca (što rođenih, što školskih)
2. snaga i čudesa prirode
3. kad nada umire posljednja
4. ljudi koji daju sve za druge
5. bezgranično prostranstvo i ljepota svemira
 
5 stvari koje ne volim:
1. kad se netko ljuti na mene
2. kad ispadnem glupa
3. kad nemam vremena za čitanje
4. kad dvaput radim isti posao
5. što mnogo bitnih stvari radim u posljednji čas
 
5 stvari kojih me sram:
1. zapustila sam vjeru
2. što nemam dovoljno hrabrosti do kraja se suočiti  s duhovima prošlosti
 
5 stvari koje želim :
1. roditi djevojčicu
2. napraviti dokumentarac o Route 66 (ona, Harley i ja-on the road)
3.nasmijavati svoje brojne unuke i praunuke na svojem 100. rođendanu
4. putovati svemirom (što vodi do…)
5. na svom koncu prijeći sva u zvijezde


 
Budući da nisam dugo čitala vaše postove i tko je koga izazvao, vjerojatno ću se ponavljati, pa izazivanje ostavljam za neki drugi put.
Muchas gracias, amigos!

augustin @ 12:20 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, listopad 2, 2007


Ne bih bila ja da izazovu mogu odoljeti. Bagrem-drug me izazvao, a priznajem danas sam malo uspjela smiriti glavu pa mi se u
činilo zanimljivo razmišljati o zadanim stavkama. Daklem, da ne duljim, pišem:


5 stvari koje volim:


1. svoja tri dečka (redoslijed nebitan)

2. brrr(m!)zo voziti, sama (nekad mi nedostaje šesta brzina)

3. raditi s djecom (zato ću u školu do kraja radnog vijeka)

4. volim skoro pa tišinu

5. plesati, čitati, nasmijavati ljude

 

5 stvari koje ne znam, a voljela bih znati:

1. letjeti

2. roniti

3. još koji strani jezik, jezik gluhonijemih, npr.

4. svirati gitaru

5. dobitnu milijunsku kombinaciju na lotu J

 

5 stvari koje me fasciniraju:

1. pitanja i odgovori mojih klinaca (što rođenih, što školskih)

2. snaga i čudesa prirode

3. kad nada umire posljednja

4. ljudi koji daju sve za druge

5. bezgranično prostranstvo i ljepota svemira

 

5 stvari koje ne volim:

1. kad se netko ljuti na mene

2. kad ispadnem glupa

3. kad nemam vremena za čitanje

4. kad dvaput radim isti posao

5. što mnogo bitnih stvari radim u posljednji čas

 

5 stvari kojih me sram:

1. zapustila sam vjeru

2. što nemam dovoljno hrabrosti do kraja se  suočiti  s duhovima prošlosti

 

5 stvari koje želim :

1. roditi djevojčicu

2. napraviti dokumentarac o Route 66 (ona, Harley i ja-on the road)

3.nasmijavati svoje brojne unuke i praunuke na svojem 100. rođendanu

4. putovati svemirom (što vodi do…)

5. na  svom koncu prijeći sva u zvijezde




 

Budući da nisam dugo čitala vaše postove i tko je koga izazvao, vjerojatno ću se ponavljati, pa izazivanje ostavljam za neki drugi put.
Muchas gracias, amigos!





augustin @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.