za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog - studeni 2006
srijeda, studeni 29, 2006



uvijek govore
odlasci su teški
i nekako ovaj jedan (od nebrojeno njih)
čini mi se kao rastanak sa samom sobom
lomim ovu pustoš
u krhotinama tražim misli
 
nemam cilja
 
u tamnoj dubini zdenca ove mene
samo još odsjaj vriska kao zrcalo  lica
i govore
odlasci su teški
ali ovaj je vječita želja za povratkom
u plavetnilo vremena  njezinog djetinjeg smijeha
(ostaje mogućnost neuspjeha)

gubi se moj svemir
 
prozirne kapi u nestanku te luke
ostaju na koži kao teški udarci sidra
koje više ne zakida stijenu ostajanjem
krajevi bez ljudi
krajevi bez ljubavi
teško je




augustin @ 20:33 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, studeni 25, 2006


Još uvijek me boli  stomak od smija!
     Ko bi reko (nemojte sad o gramatici i pravopisu, kuš!) , dakle, da će večer tako lijepo završiti  nakon jutrošnje (Sartre, ne tvoje, moje) mučnine.         
    Desdemona se u inačici osječkog HNK doista pokazala vrijednom mojega rizičnog, nespretnog i  mukotrpnog  nošenja suknje i pješačenja po mračnom groblju uz opasnost da upadnem u  neku  neobilježenu, svježe iskopanu raku za nekog nekom dragom, pokoj mu duši.
   Ono jedino što sam znala o Desdemoni pripremilo me na tragediju u kojoj ljubomorni Othelo ubija svoju jadnu, janjeće nevinu ženu na samo shakespearovski (e ovo je trebalo natipkati)  znan način, ali… gle čuda, već sama scena vešeraja koju sam ugledala kad se upalila svjetla pozornice, sklepana od dasaka na kojima je bijelim krečem bilo  napisano: STRANA 1, OTELO-GURAJ!, POLICA, pa strelice vamo- tamo, a na policama poslagan Radion prašak za veš i štipaljke po uzicama , uvidjela sam da se ipak neće (baš posve) ponoviti poznate  scene iz velebne tragedije gore imenovanog gospodina.
    Njih tri, Desdemona koja je nakon par scena postala Desa, gospodarica koja sa strane voli šarati  i drpati se sa pola garnizona, njezina pralja Emilija, suvonjava ženica koja se stalno križala i ciparskogradska kurva Bjanka (sva u sado-mazo obleki) nasmijale su me doslovno do  suza, a tako i ostatak publike (koje i nije bilo baš previše, al ništa iznenađujuće za ovu provinciju). Prigodna predstava koju sam lako povezala sa Danom obilježavanja borbe protiv nasilja nad ženama, dala mi je sliku «nove žene»  koja je, kad sam joj skinula navodnike,  nakon svega ostala ona stara, praiskonska ropkinja i žrtva muške, muževske nadmoći i sile, kojoj , čim pokaže zube, ti zubi bivaju izbijeni udarcem čvrste muške ruke.
    U kratkim  se, brzo izmjenjivim scenama, što je predstavi dalo dinamičnost i  dozu nestrpljivog iščekivanja, vrlo jasno moglo vidjeti nekoliko lica Žene:
        Ženu-sluškinju umornog lica, sa sivim podočnjacima kao jedinom bojom njezinog lica, nepočešljane u svojoj nebrizi za sebe, sa siromašnim i otegnutoslavonskim vokabularom (ona bi rekla vokaburagom) koja moli krunicu dok muž (ovdje je to Jago) nad njom obavlja svoju dužnost kao na stroju i takvom brzinom da ne stigne izmoliti ni treću zdraomariju,  Ženu preljubnicu koja se za svoga egzotičnog nigera crnoga kao noć, čitaj muža Othela, udala kako bi pobjegla od kuće i kako bi izmakla očevoj nadmoći, a muž se na njezino iznenađenje  pokazao kao   posve bijeli Venecijanac od porculana (e tu mi je ostalo malo nejasno što se time mislilo, iako naslućujem), Žena  koja je htjela postati «nova žena»  željna širiti svoje vidike  (čitaj i noge) tako što je spavala sa svakim strancem i pri svakom novom orgazmu ona je putovala svijetom; Žena - kurva, koja se daje svima, ne pita što ni kako, daj lovu ( utorkom se samo prostre kao strunjača i glumi izvanzemaljsko zadovoljstvo koji joj pruža tamo neki Toma pri šlemanju= ševa + lemanje), a dok je on šlema, zamišlja kako će je zaprositi njezin Kasije s kojim cijelu noć provede u razgovoru, kako će u bijelom stati pred oltar čista ko suza, kako će mu u kućici punoj cvijeća spravljati ručak i rađati sinove na njegov ponos i diku i čekati ga pokorno šuteći dok ne dođe iz krčme; Žena-puna  neistražene seksualnosti koja  ljubi  drugu ženu čistom erotskom privlačnošću pri tom dajući na znanje kako samo druga žena može ženu istinski zadovoljiti (pri tom ne mislim na duhovnu dimenziju); Žena koja je u naletu bijesa spremna ubiti najbolju prijateljicu jer je spavala s njezinim muškarcem, ženu koja je spremna isto to  i sestrinski oprostiti i  zaštititi je; Žena koja je spremna za svoga muškarca dati sve a neka je tuče i neka spava s drugima, on je ipak moj pred Bogom…
     Kako god bilo, kraj koji je, ajmo opet slovkati, Shakespeare već jednom za svagda ustvrdio, nije uspio ni režiser izmijeniti, niti je trebao (ako je htio uspjeti u svojoj ideji): i ova večerašnja Desdemona platila je nevjeru svojim životom ,  bolesno ljubomorno umobolni muž udavio ju je maramicom s izvezenim jagodicama koju je sluškinja ukrala na zahtjev svoga idiotskog  muža… Desdemona, kao i mnoge druge žene, koje nisu nevjerne (da ne ispadne sad..), nije stigla do Autonomne ženske kuće, nije se uspjela spasiti, nego je smrt došla kao završni čin njezinog burnog života.
    
      Svaka čast glumicama, zaslužile su svaki naš oduševljeni pljesak, i još bih im pohvalila hrabrost što se nisu dale omesti čak ni kada su šišmiši, da dobro vidite- šišmiši! (a to su vam kod nas ovdje domaće i zaštićene životinje)  počeli nadlijetati iznad glave  ciljajući im na frizure usred našeg lijepo kazališta koje će sad zasigurno pohoditi zaštitari prirode i staviti ga pod zaštićeno područje, nacionalni park ili u najmanju ruku –rezervat!
 
    I sad, što drugo da vam kažem, no: Dobra vam noć, prijatelji… (odlazim u mrklu noć, bez konja, pjevušeći poznate stihove….)





augustin @ 22:42 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
...još jedna propala noć
i novo svitanje
 novi rađa se dan
a isto pitanje

daljnji stih nije u skladu s mojim karakterom (nisam tašta, što je suprotno od toga?) osim što doista radim gluposti i budalaštine sve s nekom namjerom da samu sebe dokrajčim, da dokrajčim ovo stanje kad se osjećam jadno kad se gledam kroz njezine oči koje me stalno u paranoji osuđuju kad više ne znam kako se ponašati kad dođe to malo vremena da provedemo zajedno kad se mrzim što činim neke stvari kad samoj sebi kontriram i radim protiv sebe,a opet sam to ja, nemam snage, kad nemam vremena za sebe kad mi se čini da ću odustati jer nema odgovora kad znam da moram trpjeti kad ih volim kad
ma glupost opet daj koji šamar bi mi odgovarao jutro je možda je to zbog apstinencijske nikotinske krize a vrijeme je da poslušam doktoricu tika taka me ne sluša
ne mogu ja ovo pisati ,čemu?
večeras Desdemona u kazalištu

odustajem nisam ja za to

 I feel so tired unhappy
no alarms and no surprises, please




augustin @ 07:05 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, studeni 21, 2006


po pidžami su ti  zvijezde pale
na nježnoplave oblačiće u snu
mjesec se osmijehom dotakao sunca
i kroz toplinu
tvoje djetinje duše
zamirisalo je jutro podsjećajući na
okićenu jelku
 
medo se zagledao u plave prozore
dekicom smo ga pokrili
(nek joc pava, kažeš tiho
da ne probudiš bracu)
zagrljaj tvojih ruku punih igre
oko vrata mi ostavio ogrlicu ljubavi
vrjedniju od života
 
osmijehom svojim
činiš me sretnom
 
 
sretan ti drugi rođendan, medeno moje biće
   voli te mama











 
augustin @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, studeni 17, 2006

I kada studen-dah Samoće
prostruji usred mene
pred očima stvarajući slike prošlih dana
(što nikad izblijedjeti neće)
val  bola  venama krene
paleć ugašene luči nad 
ožiljcima 
nezaraslih rana.
Tad bježim od vriska noći i
mirisa tišine
svim svojim plašljivim duhom
da ne izbrišu guste naslage prašine
nad  ovim starim ruhom.
I skrivam se, uporno,
od istinite težnje
srca i
starog grijeha
iako duša umire od čežnje
za odjecima  tvoga smijeha.
A možda si, u ovoj crnoj noći,
i ti
sam
sa svojim strahom od sjećanja,
pun želje da  Nekom  vatrom otvoriš
tajnu  riznicu osjećanja.
 




augustin @ 22:49 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 12, 2006


...
Beskorisno je naše Ja
i razgovori gube svrhu;
kad nam u vatru spale prah,
u vatri - mi smo na vrhu.
I sa svim trudom i čežnjama svojim
možda ja ni ne postojim.




(Jedan čovjek priča o sebi, T. Ujević, 12.11.1955.)










augustin @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
    
    Kažu da se  ne valja  vraćati natrag ako si nešto zaboravio, to donosi nesreću… Jučer sam shvatila da ima nešto u tome… ah, pa znaju ljudi…
    Shvativši da će mi jedino  dosada biti suputnica u dvoipolsatnom putovanju do metropole, vratila sam se u kuću da uzmem neku knjigu s police, već pri tom eliminirajući neke teške, ozbiljne, dubokomisaone i tvrdoukoričene. Na prvoj polici do vrata odmah sam se, brzinski očnokolutajući, zaustavila  na Hesseovom Rosshaldeu – mala, mekana knjižica kako već džepna izdanja izgledaju -okej, može!
    Naravno, putujući vlakom, mene odmah obuzme sjeta na studentske dane kada sam redovno vikendima putovala u Osijek s ostatkom moje ekipe. Čim bi sjeli u onaj kaubojac (koji, kak se kaže, stane kod svake bandere), tek što smo odmakli od stanice, to se odmah vadile kutije s ručkovima  (mirisni pileći pohani bataci, sočne pečene kremenadle, malo kruha; scena kao iz Vlaka u snijegu kada djeca putuju sa punim torbama hrane),nedjeljni kolači iz celofana pa se uvijek nađe netko pametan  tko ponese vina il žeste pa polako… ima do Osijeka! A ja sam imala običaj da uvijek zaspem, ostali belaju, jambaju, a ja… spavam ko zaklana: taj kloparajući zvuk teškog vlaka na mene je djelovao kao hipnotizer sa svojim viskom.
   Sad ovako naspavana, gledala sam kroz prozor (ne naginji se kroz prozor, jel) u  sunčane zrake jutra koje je budilo  oranice otapajući polako njihov pokrivač od mraza i  šume u  magličastoj svili zore iz kojih su na doručak izlazile pomalo ohrabrene srne.  Najljepši prizori snene prirode budili su u meni osjećaje kojima sam zahvaljivala svojem djetinjstvu što me naučilo predati se i uživati u pogledu koji  je prijao duši i tijelu.
    Uzmem knjigu u ruke, prolistam je da zašušti blijedožuti papir pod prstima, i tek onda ugledam na prvoj stanici neke brojke, ispisane tintom: 11.11. 2000., Zagreb. Isprva sam buljila u te linije ne shvativši odmah da je to isti datum kao i današnji samo šest godina ranije kada sam isto putovala u Zagreb. Ne mogu opisati osjećaj koji me obuzeo u  času kada sam to shvatila: nevjerica, neka radost zbog te slučajnosti ( ali, zar je to slučajnost? ne vjerujem u to, nije ni radost)… kako god bilo, u to sam vrijeme za par dana obranila diplomsku radnju, imala već  godinu dana staža u školi, idućeg proljeća   postala nekom žena…a brzo su godine prošle i  kako  su samo požutjele stranice knjige…
      Do Zagreba sam je pročitala cijelu, i učinilo mi  se kao da se  nikad prije oči nisu prelamale  nad tim rečenicama kojima sam, iako s naporom, uspjela  zaokupiti misli i stegnuti osjećaje  kako  me težina odluke koju sam konačno donijela  ne bi poklopila, slomila i  uplašila, obeshrabrila u nakani okončanja onoga što doista želim, ali ne smijem niti ću imati.
      Grad  me nije baš toplo dočekao. U naletu hladnog vjetra, kaput sam zakopčala do grla, skrila se u šal, uzdahnula i krenula putem kojim sam mislila da  ipak neću skoro krenuti… gomila ljudi, buka užurbanog grada, dragi stihovi i pogled unatrag: 
zavirujem u gomilu,
 promatram svijet,
netko me traži,
ali ne, ne znam gdje….
 
 
(opet niz neizečenenih misli)
    
      U šetnji kroz gomilu ljudi koje nisam primjećivala niti gledala, između knjiga   koje sam prepoznavala, upoznavala, listala i čitala, Rossaldheu sam našla  društvo Umijećem dokolice, Marquesa sam pokupila zajedno s njegovim tužnim Kurvama, a Borqesovom Alephu i Izmišljajima dodala sam Knjigu snova.
   
    Svoju knjigu  od snova  taj sam dan zaklopila suzom.
augustin @ 13:18 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, studeni 10, 2006
"divlje izlaske u grad
zamijenio je sad lagani dvokorak
i puni želudac...."

     O, da i te kako da! …Kad se samo sjetim!!! Ma  više ni lagani dvokorak, ni pun želudac, al kamoli divlji izlasci u grad! Jedino divlje što ja vidim to je divljač za čobanac u nedjelju!! (hm,  sad mi ni to više  nije baš divlje, al ovom usporedbom najbolje opisujem stanje stvari)
    Sačuvaj Bože da bi se meni to moglo dogoditi! Izlazak u grad-petkom navečer! Pih, neš ti! Pa ni neću, kako stvari stoje. Tko me urekao?  Tko je osjetio moje veselje i sveopće oduševljenje kojim sam se hranila cijeli tjedan ko žedan kamen na studencu pa me sad tako zlurado  lagano hm... zaguljio u pm!?    
 Otkazana girl's night out, po ko zna koji put! Girl's??  Babe, eto, kakve žene, babe smo, no da barem štrikamo, kukičamo, čijamo perje bolje bi se zabavljale nego ovako u ranim 30- im, ko kokoši, spavat u devet! 
   Ali, barem ti, Mladiću U Najboljim Godinama, ti, da ti koji ideš u grad, ti koji si se zbigeco, ti koji ipak nećeš staviti kravatu, ti koji si se okupo i počešljo (ma lako se tebi smijati!:)) ne zaboravi drugarsko obećanje: duplo, za mene, što god bilo!

I da, fluidna rezignacija me očito napustila. Ako ništa drugo, ostaje mi švrljanje po ovoj  virtualnoj kasabi .
  Pa što? Neka, ipak ću srušit  barijere, baš me briga što kaže dr.med.sc.pr.brlj., popušit ću i tu šestu zabranjenu cigaretu, a do đavola, petak je!! Nešto je divlje u zraku! (a netko je jednom rekao: to nisu moje čarape!)

Što je IT?
augustin @ 21:18 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 8, 2006


Danas je bubamara planinarila, 




lopta se igrom umorila,



a orah  prvu suzu pustio.




 I dok je Flekica  prijatelja čekala,




 ruža  je sunce upijala...



sve ostalo nije toliko važno...


augustin @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 6, 2006


Dobili smo tri krasna dečka i jednu curicu!




augustin @ 18:42 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 5, 2006


prsti su hladno odmicali
 u odbijanju zalutalog dodira
 
u tom trenu, naglo,
        u strahu pred očiglednim,
ustuknula je ruka
prezrevši sva dana obećanja
 
utrnula ruka
ruka nedirnuta
 
nespretno,
   sakupljene suze ubijene i prije nego su oživjele
 

ruka osamljena
augustin @ 06:45 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, studeni 3, 2006


pada  prvi snijeg
  donosi  ga vjetar s Papuka....
          ajde, da bi riječ rekla!



apdejt (ili ipak ću reći):  14:02, gledajuć mećavu kroz penđer, teatralno   citiram : 
                               "Vijavica... vjetar vije...
                                       čovjeka ni vuka nije"


augustin @ 10:37 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 2, 2006
Oprosti mi, zec, ali što drugo ti mogu reći?
Znaj, kao dobar ručak mi ćemo te pamtiti…
Ni preko tebe, grašak, ne smijem prijeći,
C'est la vie- jedine su riječi…
I…
nemojte štogod zamjeriti,
al' imam šest gladnih usta za nahranitiL
 
     Btw: u borbi protiv sjeverca u sakupljanju otpalog lišća s grabljama nemate nikakve šanse- no way, Jose, na-da!
     Vjerujte mi na riječ, znam što govorim  jerbo sam osjećala kao Don Quijote u onoj poznatoj borbi protiv vjetrenjača!, što bi značilo - vrlo blesavo, al' nepokolebljivo i ludo hrabro…hmda, sve  do onih ključnih trenutka kada sam začula onomatopejske pucketajuće zvukove pucketajućijih mi, zbogporadi hladnoće, kostiju mojih pa junački  bjež' (a neš' ti oksimorona) u kuću ( po načelu: run for your life) .
    Mudro (baš, hm) zaklopivši knjižicu svojih jučerašnjih zaključaka, sumirah sažeto ovako:  *ebate, nisam ja Sizif!
 
A sve bi bilo mnogo drugačije da je ostalo ovako….

                                                    
                                          
augustin @ 13:01 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 1, 2006
     Mate ima novu uspavanku, inače pjeva je Vanna u novom crtiću «Pobuna na farmi» koji smo nas troje danas odgledali jedno, pa istinabog, pet-šest puta…Još od popodne kiša lije u gustom vezu, a navečer  je Mate zaspao plešući sa mnom u naručju sa svojom rukicom u mojoj…kako volim taj naš ritual…
 
 
 Nikad nije toliko plakalo nebo,
dugi mokri dani su jednaki svi,
kako mogu ja,
ako ne može jutro,
toplo sunce probuditi?
 
Oblaci se valjaju preko ravnice,
donose ih ledeni vjetrovi ti,
kako mogu ja,
ako ne mogu ptice,
toplo sunce probuditi?
 
Kada će kiše stati?
Kada će oblak proć?
Kada će sunce sjati,
i novo jutro doć?
 
Možda opet vjetrovi zapušu tiše,
možda je to sve samo nemiran san,
kako mogu ja,
ako padaju kiše,
Znati hoće li noć
donijeti dan?
 
Kada će doć
sunčani dan?
Može li netko obećati mi
da će sunce probuditi?
 
 
…kiša i dalje pada, i ne , ne smeta mi… naprotiv, uživam ovako u njoj…
 od jutarnje nervoze sad je  ostala  samo spoznaja da nisam od kamena i da mi ponekad svo moje strpljenje i trud koliko mi se činilo uzaludno, nije uzaludno…neka kiša pada jer oni su moje sunce, uvijek.


  
augustin @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Kadneće nećei ovo jutromrzimkadmrzimjutarnju nervozui moramsesmiritikadzašto sederu od ranog jutrai kadimaju pettraktrora al nebaš obojjicažele jedan ikad sam ljuta jutros a neznam zašto i kad ću 9ćp23u4whjfeićgpwrozen v
I ljuta sam i mak vragu i psujem i psujem al psujem 8ih kako sam ljuta i
Mrzim bit površna
I mrzim kad mi ništa ne ide od ruke
 I mrzim kad svaki dan radim iste stvari kad već cijeli tjedan peglam veš kao da imam vojsku u kući i mrzim nonstopno usisavanje i mijenjanje pelena i što flekica još nema kućicu i što mi nisi donio daske da završim taj pješčanik išto su ljuljačke još u travii što nisam knjigu dovršila i
Kad ćus dašom otići u grada da nemoram se nikome opravdavati zaštouidem ikamo idem pa ti si udana ženai zašto svaki posjet njoj završi sa svađom aobećala sam si da me eneće uspjeti iznervirati
I zašto ne dođeš doma na vrijemei zašto ti predbacujem kad sve znamnemoraš mi ništa objašnjavatii al bilo mi dobro da pričamoda se kao nekadglupiramo
 neželim čuti
Bit će bolje kad znam i sama nisam malo dijete i nisam od šećera to nikakosamo sam ljuta i jebiga i psujem i sad psujem jako psujem al da mi je barem rupa ona ko u cara trajana da se izvrištim uostalom zašto moram kopati rupu  mrzim što sasm obzirna kad ću se prestati opravdavati drugima a u vražju mater i opet psujem i ini psovati ne znam ma ŽENO
Daj smirise broj do deset, devet oisaam grrrrrrrrrr polako eeeeeej uh ne pomaže
Al samo samo da popijem kavu jutrom u miru kad si se već ustala u sedam, al samo to molim tišinu molim a sve ću drugo sama kao i dosad al samo da kavu popijem u miru
Ma svašta, pišesnimizapisma
Ajde
Majurenije helikopternegoheripoter
Mavolimte daoje bracitraktorzlatomoje
augustin @ 08:19 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.