za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog - prosinac 2006
subota, prosinac 30, 2006


onako teško bude, pa se tješim
   
after all, tomorow is another day

i svakom tom sutra, ritualno, 
otvorim prozor u danas, 
i iste mrlje iz jučer koje pokušavam oprati 
blijede samo izvana, 
a sve jače otvrdnjuju iznutra, 
i sve se više razlijevaju u nutrinu...
ne,  nije to prljavština
i nitko to ne vidi,
nit će itko za to saznati,
samo se te urezane riječi ne mogu izgladiti,
samo se ti otkucaji srca na jastuku
ne mogu utišati
niti se toplina tih ruku može ugasiti,

trebala bi
jer ne pripadaju meni

i ja sam ih sebično čuvala 
za svoja ramena


 
trebala bih
trebala bih  naći načina
ugasiti taj glas
isprati taj miris
ostati u tišini

no,
sutra ću misliti o tome...




augustin @ 14:24 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 28, 2006


"Spopala me luda želja
da za vlakom
za oblakom
potrčim 
trčim."
 
(M. S. Mađer)




 (počivajte u miru,g. Jure...)




augustin @ 20:53 |Isključeno | Komentari: 0
subota, prosinac 23, 2006




Eee, takoc.. sad je sve na svome mjestu.
    Kuća kao zapakirani dar, samo fali velika crvena mašna, no za to nemam snage, a i hladno je verati se po krovu. Djeca u krevetu, zaspali su za tren (bez lakunoćdjeco priče), umorni od šetnje sa svojim djedom po šumi koja ih je  dobrano uzimila. Vidjeli su srne, ali od plana da ulove zeca-ništa (baka kaže, niste soli ponijeli.a drugi put!). Firange obješene na oprane prozore, kvačice meditativno utkane u traku (rekoh nekomu- stao svemir, naznaka metafizike?), nacigovane po maminom naravoučeniju, posteljina presvučena, mirisna, kolači zgotovljeni, ni mrvice na tepihu, igračke pokupljene ispod komode i kauča i spremljene u  košaru … divota jedna, mogu samo reći- napokon! 
    Cirkulacija mi se zaustavila u desnoj ruci, ionako nadrapano grlo mi se nahvatalo prašine, ruke paučine, ali –vrijedilo je!
Barem do sutra, dok se ne probude..
    A sad, da zapalim dakle, pa ću polako…








       
       Jučer smo klinci i ja gledali film, animirani, a kakav drugi?  Pixarove «Aute». I daaavno prije nego sam čitala Karouaca, ceste i putovanja bile su moj istinski gušt, a gledajući ovaj crtani samoj sam sebi izvukla van neke podtepihne želje kako ću s nekim autićem, s fotoaparatom, auto-kartom i s malo stvari u torbi, krenuti cestama u  lagani obilazak svijeta. A valjalo bi imati društvo, stopera će valjda još uvijek biti kad se meni to bude ostvarilo …hm, zamislite sad bakicu od 65 godina koja fura po  nepreglednim pustopoljinama , slikajući sjevernoameričke krajobraze koji se prostiru uz Mother road!
    Mother Road ili poznata Route 66 cesta je za koju sam prvi put čula u pjesmi Bobbya Troupa : Well, if you ever plan to motor west,
               travel my way, take the highway,
               that's the best, get you kicks
                                         on the Route 66!!

                                              
  

    Eh, baš  mi se nekako  primamljujuće učinila ta ideja, da bacim taj kick na route sixtysix! Ali, što je ta cesta toliko važna? U čemu je njezina čar?
    Negdje u studenom  daleke 1926. puštena je u promet cesta koja je povezivala daleka američka prostranstva  od Chicaga prolazeći Kansasom, Missourijem, Oklahomom, Texasom,Novim Meksikom, Arizonom sve do sunčane Californije i L.A. Na svojih gotovo 4000 km 66-ica je mijenjala 3 vremenske zone, privikavala se na različite klime i pejzaže, utjecala na ljude koji su njome prolazili i mijenjala živote na njihovim putovanjima, bila je to glavna ulica, arterija života Amerike…

                                                                   
                                              
  
     
       Kaže Sally (odvjetnica, inače porshe) kako su ljudi nekada drugačije putovali, zabavljali su se na putovanjima jer su si uzeli vremena za putovanje, a i same ceste bile su prilagođene  pravom duhu putovanja, suživjele su sa zemljom, gibale su se sa zemljom, dizale i padale… a danas ceste sijeku zemlju nemilice , nemilosrdno, kao da nožem presijecaš živo tkivo…
                                                
 
                             

                           
Route 66, Majka cesta, zatvorena je 1985. iz razloga koji je trebao ljudima trebao omogućiti brže stizanje na cilj. Majka je napuštena, ostala usamljena, godine su je načele i narušavale...Napravili su novu, bržu autocestu s koje se nije vidjelo ni drvo, ni livada, niti se uopće moglo stati i uživati u pogledu … samo brzina, brzina, brzina…ništa drugo nije bitno, samo stići na odredište… a držim se one stare kako u životu nije bitno odredište nego putovanje koje te vodi do njega, pa i izgubi se, stani, uzmi si vremena koliko ti treba, odmori se, kreni dalje, umiven od prašine sa ceste, sit, željan novih cesta kojima ćeš putovati.
                     

                                         

    Zato, ako ikada, a ono barem u nekom  mom drugom životu, imat ćete  i moje slike sa stare šezdesetšestice, pitajući se pritom izgubljeno: 
Is this the way for Amarillo? 
( a to je već neka druga pjesma!)



augustin @ 21:13 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
subota, prosinac 16, 2006


Šarenim lampicama ukrasili smo našu kuću,
pogasili sva ostala svjetla…
U polutami večeri
legli smo na pod,
u pidžamama,
jedno do drugog
nas troje…
 
Tišina je napukla zvukom akvarijskog filtera,
ribice su plivale  uz staklo,
po stropu nad nama
gledali kako kližu boje.
…šutjeli smo, disali  polako.
 
A ručice male podigle se uvis
hvatajući sjene iznad glave,
zelene lampice sustizale
plave,
u dlan bi žutu uz crvenu stezale.
 
Moj poljubac odjekne
kroz  smijeh s vašeg lica,
a šutnja se sakrije,
ko u gnijezdo ptica,
u nas troje…
 
I
 nitko da pita,
da igru ne prekine,
da smijeh tugom ne dotakne,
da ne izblijede u sobi boje,
nedostaje li netko
 naš i voljen
da legne na pod
uz
nas troje…
 
 



augustin @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 14, 2006


Na gumnu komušah kukuruze,
s djevojkama pjevala sam pjesme
o draganu nekome kom ću dati vjeru…
Kad gle! Pade s neba! Ugledasmo Eru!
 
Ja bez majke odrasla sam tužna,
otac grub bijaše, maćeha srca ružna,
a Eri fali ašik na  svijetu onome
pa mi ružmarin dade, zaljubi se u me.
 
U grudima srce lupa od radosti,
napokon i ono ljubav da osjeti!
Al' ne da babo siromahu poći.
…iskrast ću se, pobjeć' o ponoći!
 
Volila bih Eru i siromah da je!
Ne treba mi zlato, kad sebe mi daje.
Poljubac mi jastuk, ljubav u grudima...
Kad bih mogla radost podijelit sa svojima!
 
Al otac ljutit pošalje potjeru,
no ne može on nadmudrit mog Eru!
Misli da gleda u  brašnjavog mlinara,
a Simu u strahu skriva Dinara!
 
Kad je babo prevaru otkrio,
bijes mu lice crvenilom pokrio,
Oprostit lako mome Eri neće.
Srce moje… nema za me sreće.
 
Pomirite se, obojicu vas volim,
Ero, oče, ko Boga vas molim!
Uvenut ću od tuge tako mlada,
ne dajte da Đula vašom rukom strada!
 
Otac tvrdog srca sve dok ne sazna
da mu zet je pravi i  bogati gazda,
pa me primi k sebi, blagoslov mi dade,
od veselja raja kolo plesat stade!
 

Što na nebu sja visoko,
što na nebu sja visoko?
Mjesec, zvijezde , sivi soko?
To je Ero, ljubim ga u oko!:)
 


(13. prosinca 2006., HNK, Osijek
 
Svaka Vam čast!)
augustin @ 10:28 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 12, 2006
 
PRILOZI ZA POVIJEST ODUSTAJANJA
 
Kada sam prestao pisati kritike
Pisao sam ih u svakoj izgovorenoj rečenici.
Kada sam prestao pisati
Svaki susret s riječima postajao je literatura.
Kažem «postajao je» jer ovog sam časa ponovno
S olovkom u ruci
I bilježim dnevnik vlastitog odustajanja
Od jezika , od riječi , od stvari.
Oduvijek sam više volio nesigurnost;
Mnogobrojni oblici samopuzdanja redovito su me
Ispunjavali tužnim prostranstvima praznine
Iza koje su virili tamni prsti hobotnice
I samoća raskošnih trikova ništavila,
Koje sam jutros pročitao u pjesmi jednog prijatelja,
A u koje su se zaklinjali «očevi i djeca»
Sretnih generacija. Visoko na horizontu, iza kojeg
Vidim još jedino vlastiti lik
U ogledalu oceana, leti osamljena ptica.
to je moja izgovorena ili samo za trenutak
Zaustavljena rečenica sukobljenih vibracija.
Svejedno se ponosim njome više negoli izgovorenim
Značenjem.
 
1988. Branko Čegec


(netko će je/me već razumjeti )




augustin @ 20:48 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, prosinac 9, 2006


porub haljine
umrljao sam  vezom
poljubaca svojih
i
ne ljutiš se,
već mi stopalom bosim
čuperak kose pleteš u
želju srca
vezao sam žarom
prste
u svileni pojas
oko tvoga struka
usnama od strasti
po ramenu dahom pišem
volim te
 
oči su mi vatra
haljina ti
 
gori





augustin @ 17:00 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, prosinac 8, 2006

znaš,
nisu ti ni potrebne isprike…
 
Za suncem nisam žalila,
nadoknadila ga je
toplina
tvog prijateljskog zagrljaja
i iskrenost prvog pozdrava,
a more,
more je bilo baš onakvo
kakvo volim-
snažno, očaravajuće,
pomalo zastrašujuće,
ali i blago,
kao tvoje riječi…
I  tvoja kanta,
da, meni je bila kočija,
iako ja  nisam princeza
već obična djevojka sa sela.
 
A ruža s tvoje verande,
divlja,
luda,
sad u mom slavonskom domu
miriše na tvoju Rijeku,
na buru, na sol,
na tvoje zlatne ruke
koje su je zasadile u istarsku zemlju.
  
Hvala ti,
hvala na prijateljstvu.



P.S.=ako ćeš već ti čuvati električnog pastira, imam i za Lolu jedan posao:)


augustin @ 20:53 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 6, 2006
Našli smo net!!
Samo da pozdravim.. opatijski biser iz Robićeve pjesme je ovih dana potamnio oblacima, ali more je prekrasno i slano, klopa je izvrsna (jedem samo ribu!)
Slima, hvala ti, ljubim tebe i Lolu!
sad žurim dalje na neku radionicu
Svima veliki pozdrav iz Opatije!!

:))))
augustin @ 10:42 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 3, 2006




Daklem, kofer je spreman 
(nije star, a prašinu sam obrisala tim klišeom).
Ja također...spremna 
(ne prašnjava, ali starim).
Idem malo off odavde.
 Netko me čeka, a ja  već lagano pjevušim: 
           Sićaš li se di je Lungo mare, 
           sićaš li se di su pisme stare?

Ali, nemajte straha, I'll be back!
Sa zanimljivom pričom, vjerujem u to. 
Sa potrebnom dozom brightside of life.
Sl., čekaš me? :)




                                                          




augustin @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, prosinac 2, 2006

sina smo ti sinoć dobro zalili, svaka nam čast! Bit će pravi čovjek sudeći po količini ispijenog.
Al sad...sad  me boli glava (mogla sam si misliti da će tako biti), previše bambusa, previše cigareta ali nikad dosta smijeha kao jučer  kad smo se skupili kao na nekom od onih tvojih tuluma u Retfali.
Eh, to su bili tulumi... (hm, al nije mi jasno  od kad se ti furaš na Đanija Maršana i njegov Adio? imam dokaze!!):)
Ima još nešto u nama, tješim ja  tebe i kumu, nismo za baciti makar smo sad neki drugačiji ljudi, ozbiljniji, koji se dižu već u 6 sati spremni za posao,subotom ostajući doma uz teve i drugu polovicu i djecu... 
Hajde, poljubi dijete za dobro jutro i pozdravi novopečenu mamu,  a ja idem pokušati skuhati kavu:)

jesam li rekla da me boli glava?




augustin @ 08:05 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.