za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog - ožujak 2008
subota, ožujak 29, 2008

mome selu i narodnoj nošnji,





  
tkanju na prozorima
(da okićeni goste dočekaju)



Nema ih još puno, 
muških nošnji, 
a ni bećara.




A odakle su ove lijepe cure, moram sutra provjeriti.



Ova je pletenica iz Starina, susjednog sela iz Mađarske.



 Pogle nji'. Kaže cura da nije snaša i da su iz Starih Mikanovaca.



Ova je stara nošnja iz Bebrine. Cure nisu stare.


Vidite na gornjoj fotki Sv. Florijana?
Ovo dolje je zapisano prije 100 godina. 



Tko je ovo vezao, ruke joj se pozlatile.



Dukati iz Mikanovaca, mislim da su pravi. :)




Ima toga još, ali .. kad odmorim noge.
(Fotkala na Dravskom proljeću, 
Sopje, kraj Drave)


augustin @ 19:36 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, ožujak 22, 2008
ništa neće
zaustaviti dolazak novog proljeća
 
     Vožnja autom (ali, ona usporena, usamljena) od  sela djetinjstva zna smiriti kad se potrudiš smiriti. Nekad je to selo bilo „moje“ selo, sad se raspalo, sad su sve drveće u Vaščanskom kraju posjekli i posadili električne stupce koji nisu procvjetali unatoč  novom proljeću. Gnijezdo visoko nad zavojem kod Vatrogasnog doma s njih dvije. Ustale i kisnu rode, a i snijeg tek što nije počeo. Efekt iznenađenja će upaliti.
     Everybody hurts.  I nekima više neću uputiti niti jednu riječ što se tiče te užasne muke jer devet godina uzalud govorim i da… potrga me to, doslovno potrga.
 
     Sad prebac.
 
     Kruh smo ispekli, kukuruzni je s križem izrezanim po sredini. Lijepo se raspukao. Rukavi su mi još brašnjavi, i kuća divno miriše. Kao i Jure, Mata i Fran. Ne znam (!?) što me uhvatilo pa me natjeralo  mijesiti i peći kruh. I jaja smo  obojali više nego što smo razbili. Boja je doista postojana jer nam ne silazi s prstiju. 
 
     A on se došao ispričati. Kao da to išta u meni mijenja?
     Nekako više te silne „oprosti mi“ ne primam k srcu. Nije mi čak ni mučno dok to slušam. Ravnodušnost otvrdne srce
jer slušaš to već… hm, gotovo trideset godina.     Ona ili on. Isti su.
     
     Miriše kuća.
     Idemo kruh razlomiti, to je i naš običaj.
     U osam idem na bdijenje. Osjećam da se mora.
    
    Mora se ostati budan i čekati dolazak novog proljeća.

augustin @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 16, 2008
     Sapienti sat oliti pametnome dosta, tako nekako.
     Sad… o „pameti“ svojoj ne bih, ali o ovome „dosta!“ imala bih štogod reći, no ipak najprvo i zadnjo jest  to da nekim stvarima ne mogu reći -dosta (koliko god opravdanih razloga za to nabrojala).
    
     Nakon podužeg vremena, opet sam to učinila. Jesam. A-ha. Da.
     Mislila sam da ću odoljeti tom pozivu/dozivu/prilici, ali ubrzo sam shvatila da ne bih bila ja kad bih odoljela i priliku propustila i  da mi je pomalo  nedostajalo to stanje u kojem ti se srce što mahnito lupa diže i spušta i taj osjećaj ni malo ne možeš kontrolirati i kojem se, kad krene vrtoglavo, pokušavaš oteti jer te nakon nekog vremena uhvati strah (pa se bezuspješno hvataš za neke priručne rukohvate), ali kad sam prvi put zadrhtala od uzbuđenja, kad su me prošli trnci od pete preko leđa i vrata dok bih zatvarala i otvarala oči, a srce mi htjelo iskočiti u vlastito krilo, znala sam … to je to. To je to!
      
     I ne možeš se zasititi. Nenene. Ne možeš sad  stati. Sad kad je najbolje.
     Ne možeš reći – dosta! Ne želiš to, i samo tražiš više i jače i jače i više. I još jednom samo… pa opet… jer u  jednom trenu kad se nađeš u Nebu, poželiš nikad se više ne vratiti na Zemlju.
    
      Lud osjećaj. Luuud.
 
      Pa kaže:
...dodaj malo ludila nad ove iste kulise
            i, daj... okreni  taj ringišpil…
 
      A u glavi mi se od sinoć, osim od ringišpil-vožnje, okreće i od bambusa.
      
      Šta' š drugo! Pa  bio kirvaj u selu.  





augustin @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 11, 2008
      
      Trebalo bi krenuti redom…o, da, vrijeme je da se krene. Priznati si nešto. To prvo. Tim redom. Nekim još ne posve osmišljenim. Postoje samo obrisi putovanja… Hoće li ikada i biti jasno ucrtani? Možda je jedino važno  krenuti već jednom. 
Daj, poslušaj se samo. Naivko. Mogla si i gore proći.
       Puno bi stvari trebalo trebati, željeti, puno toga srediti, učiniti, naučiti, poletjeti s ograde ka tornju na osamljenom ramenu onog koji ostavlja, ne pisati po krvavoj podlozi, uspraviti ili odbaciti, grebati noktima po vlastitoj koži, svjetionike upaliti da se pučina boli u mraku ne izgubi dok se utapaju uspomene, zaključati vrata na kojoj je slomljena brava, izreći najljepši vrisak po Tinovom naputku. Vrisak. Eh, tko se usudi još? Jedan novi (za)početak u nizu nedovršenosti slutim bit će.
       Obriši maskaru, prijeđeš prstom po kapcima. Počinjem slušati niz neizrečenih misli. 
Imaš lijepe trepavice čak i kad plačeš i oči su ti dovoljno crne, osobito dok sanjaš.
       Dok sanjaš, dream brother spava pored tebe i ruka mu na bedru sanja dodire s druge strane. Jedina toplina tijela kad dotiču ti prsti uho na jastuku, prebireš po bijelom platnu istkanom od bakine ruke za dječje snove, sjećaš se, kad si bila mala. Ostavljena da plačeš i dozivaš u mraku sobe one koji su daleko da napokon dođu i zagrle te.
 
Nobody ever came…
 
       Pa odlučiš šutjeti o tome. Odlučiš ostati. I čekati.



augustin @ 23:51 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, ožujak 8, 2008



Volim te.
Volim te do neba. Sretan rođendan.




augustin @ 09:10 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 5, 2008

Čuj, kad odrastemo ( kažu da nam još malo treba), 
tebi ću kupiti visoke bijele starke, sebi crvene.
Ako bude blata, izut ćemo se i objesiti ih o bicikle ostavljene na travi.



Do tada, hodat ćemo bose i mrljati prste po tvom ulju na platnu.



augustin @ 22:48 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 2, 2008


Mahnitost. 
Uznemirenost.
Rastrojenost.




...

I wish that they'd swoop down, in a country lane,
Late at night when I'm driving.
Take me onboard their beautiful ship, show me the world as I'd love to see it.
I'd tell all my friends but they'd never believe me
They'd think that I'd finally lost it completely.
I'd show them the stars, and the meaning of life.
They'd shut me away, but I'd be alright.
Alright.






augustin @ 21:09 |Isključeno | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.