za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog - travanj 2008
utorak, travanj 29, 2008


Klinci, ne baš neki, nas šestoro. Braća i sestre. Tomanovi unuci.
Ljeto osamdeset i prve, druge. Bere se duhan.

Deda, nedostaješ.


augustin @ 22:54 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, travanj 25, 2008



  ...pusti oči da vide još ovaj put (čuje se tu u dvorištu s terase)




Ahm, da da, petak je dobar dan, napisah to i kod dear Z., ali , mogu reći, ni moji posljednji četvrtci nisu lošiji. 
Zaredale nenadane kave s dobrim prijateljima u osječkoj tvrđi i u noć se razgovor ugodni slavonsko-dalmatinski protegnu. 
Što je meni dvjesto kilometara za sresti dugo neviđene drugare? A tek tisuće koje me ovih dana čekaju! Sitnica! 
Zigi i Boso, drugi put kod mene okrećemo vola:) 

Tamo, tamo da putujem.. . a pokušaj me zaustaviti. 
Nestrpljiva sam da prođem Vidrinim ulicama, pozdravim Vlaha i ošacujem Orlanda, 
pa da još pustim blaženo jutro u Ujevićevu sarajevsku sobu, Maju prenesem Baščaršijom, zamočim noge u Miljacku 
i...hm.. ipak ne. Mislim da još neću skočiti sa Starog mosta u gradu koji se po mostu zove:) 


pusti uši da čuju još ovaj put… Sarajevo, Sarajevo .. evo mene opet (to ja pjevam:) 



augustin @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, travanj 22, 2008


Naravno da nisam ponijela svoj oly kad sam dečkima nosila ručak na njivu (moram ga ubuduće vezati oko vrata!!), 
ali, ni ovako nije loše ispalo. :)

Na, veza!
augustin @ 21:41 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 21, 2008


Zoveš me Marija
budeći me iz sna.
Okrećem lice istoku.
Opravdavam tjeskobu.

Pitaš:




Dok sam ja ovdje, što znači strah?


(Ne mogu ti dodirnuti lice
ali znam, ovdje si.)






 

augustin @ 22:10 |Isključeno | Komentari: 0
petak, travanj 18, 2008
i ja ću sigurno u Zg doći:)
Slimou, poslije 17 sam tvoja  (taki je plan):) Reci samo, jesi pojela sav bakin pekmez? 


P.S. : Moram ti priznati nešto- oduševljena sam onim frajerom od jučer. Kako i ne bih kad je onako ko od majke rođen stao ispred mene! I što da radim ja sad? Vež'te mi ruke! Koje su to čvrste obline, linije tijela napete ko struna, a da si vidjela tu guzu ...  Ma mislim, morala sam se suzdržavat' da je (besramno) ne  lupnem, ne uštipnem, i još svašta:)
Ide za Split, šteta jer  vjerojatno ga nikad više neću vidjeti, ali..  uvijek ćemo imati Osijek! 

Apoksiomen i ja. 

(Izložen u Arheološkom muzeju u osječkoj Tvrđi još tri dana)

augustin @ 06:31 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 16, 2008

Sve inspirativne točke topline
sa kutova
njezinoga tijela
metastazirale su
pod vršcima
mojih prstiju

(sakupljam
naježene
vrpce
istkane joj na kralježnici)

ne spava, znam,

s jastuka izranja glas


…nemoj…

nemoj prestati…

(i ne traži da
zaustavim dah u
njenoj gustoj kosi)

utiskujem licem
u razbijeno staklo zrcala u njenim očima


zvukovi su zadržani u odjeku

boje se uobličuju

moj glas nad njom je nijem



(vrpcom s kralježnice mi veže usta
na poljupcu slaže mašnu)






augustin @ 22:46 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, travanj 12, 2008
a ti okreni glavu na lijevo, usmjeri se na pravilne plohe ravnica. Može to pomoći, iako kratkotrajno jer ipak, neke su stvari neizbježne.
S desne strane  nagomilavaju se njezine riječi,
riječi-crvi,
riječi-aveti,
riječi-ne krici
već riječi utopljenika koji tvrdoglavo odbija svaku pomoć, riječi koje se, dok izbjegavaš čuti, počinju razbacivati u nerazumljive glasove, pretvarati u buku čiji pravi sadržaj (laž, optužbe, nečinjenje, neshvaćanje...) vrlo dobro poznaješ… napamet, svaku riječ.
U tvojoj glavi ta buka (jedini način da zadržiš mir) otkucava poput udarca čekićem po mozgu.  Koliko će još puta zamahnuti? 
(Još uvijek joj dopuštam.)
Okrećeš glavu lijevo da skriješ oči dok ishlape suze, ali… u strahu da će vidjeti koliko te može povrijediti, shvaćaš da se  nije ni potrebno skrivati od nje. Ne vidi ona.
 
Ne vjerujem više, i….. Ne. Ne vjerujem više. Točka. 
U onom trenutku  koji me zarezao spoznajom da me oči koje pokušavam držati otvorenima uopće ne prepoznaju (a oči su to koje su  se nekad znale sa mnom smijati) i  sad bulje u mene praznim pogledom (oči, crni su bezdan),  pomirila sam se s tim da joj
nikada
neću moći pomoći. Neću je uspjeti spasiti.
Utapa se točno tu preda mnom, a ruku koju sam joj pružala svih ovih godina ne želi uhvatiti.
Umorna od bezbrojnih uzaludnih pokušaja, gledam je bespomoćno kako umire u svom vrtlogu depresije.


Ostavlja mene  da živim s krivnjom.

 
augustin @ 06:44 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, travanj 9, 2008
Partizanskim stazama neznanih i palih junaka, po šumama i gorama, nedjeljom, uz hamburger i litru vode, nas dvije i njih dva (oli i kenon). Po dobrom starom običaju, dan za fotkanje  i smijanje. 
Prođosmo i preležasmo Đedovicu i u potrazi za novim izazovima, ugledasmo veliku drvenu tablu s natpisom:




Eto izazova! Idemo ih naći!
Noo, meeeeđutim... 
Cijelu šumu smo prešli, po granju, blatu, uzbrdo-nizbrdo, lijevo-desno, neeeema. Ne-ma od hrasta ni h!
Pa moraju biti ogromni ako su tri stoljeća rasli.. ali, nou!  Ma gdje li su se djenuli??

Što se dalje zbilo, pročitajte i u uglazbljenoj baladi (melodija preuzeta iz : Druže Tito, mi ti se kunemo!):)



BALADA O USPANIČENIM FOTO-AMATERKAMA
 (ILI U POTRAZI ZA STOLJETNIM HRASTOVIMA)
 
Potraga je prošla puna muka.
Nigdje hrasta, da jebeš pauka!
Al' bez pjesme i s puno jauka,
Hrasta nema, ali
Eno vuka!
 
Mi bježimo, nek' nas noge nose,
Baci starke! Trčat ćemo bose!
Naši krici šumom se pronose.
Viđ junaka što za milost prose.
 
(Panično)
 
Očnjake je vujo naoštrivo,
Za nama se sočno oblizivo.
Oj, auto, đe si se parkir'o?
Da te jebo ko te navigir'o!
 
Spoticale o grane se mi smo,
Na rane obazirale nismo…
Tražeć' izlaz, spašavajuć' glave-
Ko u filmu užasa i strave.
 
Napetost je narasla i više
Kad smo čule kako netko diše.
(sad paničnije)
 
Je l' to vepar? Što ti kažeš, Dašo?
Nije, Laro.
  To nas međed naš'o!!!
 
 
 :)
 
augustin @ 22:45 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.