za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog - lipanj 2007
četvrtak, lipanj 28, 2007


Riječi zahvalnosti Suncu

OČE SUNCE, hoću još jednom
da razgovaram s tobom
kao rasipni sin poslije tolikog
živovanja pod okriljem tvojim
i da ti zahvalim na svjetlosti
koja obasjavaše moje dane
moju glavu, moju ruku, moj stol,
 na kojem pisah, godinama
ni ne pomišljajući , nezahvalnik
na raskošje tvoje dobrostivosti
kao što na nj ne misli cvijet
u šumi i leptir i galeb koji kriči
i cvrčak siromašni, moj brat,
pa ti za zlatnu tvoju svjetlost
zahvaljujem za sve nas na Zemlji
od rođenja do smrtnog nam časa, OČE SUNCE.



 

 21:43

    Unazad ovih nekoliko dana u glavi sam pripremala govor kojim bih se na današnjoj završnoj svečanosti osmaša oprostila od njih na svoj način citirajući koju mudru misao iz zadanih lektira, pokoji stih vrijedan doživotnog zapamćivanja, neki savjet ili riječ kojom im želim reći da uživaju u svijetu što im se otkriva i da ceste kojima će kročiti ne blate ružnim djelima već da njima koračaju prema zvijezdama.
     Razmišljala sam o poukama Galeba Jonathana  o tome kako u životu ne postoji drugih zapreka za let osim nas samih, i da za život nije potrebna samo hrana koju uživamo tijelom, nego svojim izborom i odlukom da se nećemo zadovoljiti malim, oslobađamo za let onaj zapretani duh u sebi.
    Šimićeva opomenu da ni za čim ne žale kad se budu zadnjim pogledima rastajali od zvijezda znaju već napamet, no htjela sam biti sigurna jesu li shvatili kako uvijek  treba pokušati ispuniti svoje snove i da ustvari nisu nikad maleni i neznatni ako ime je srce veliko te da jedino  takvim srcem mogu dobro vidjeti  (u) ljude jer ono bitno ipak je očima nevidljivo, kao što je jednom rekao Mali Princ.
    Nisam ništa zapisivala, samo sam do jutros u glavi preslagivala te misli kako bih pronašla način da im što bolje prenesem svoju želju - da i oni sami trebaju  težiti oplemenjivanju svojega mladog života, da i sami shvate kako je u životu puno toga prolazno, ali da se dokažu kao Ljudi koji se nikad neće stidjeti svojih postupaka ili  riječi niti će se bojati priznati svoje pogreške koje učine na putu života.
   
 
    Kada sam jutros pročitala vijest da je Tadijanović umro, znala sam da im ipak ništa od svega toga neću reći.
    Kao i uvijek kad netko meni drag umre, ja, uz svu moju rječitost, ostanem u šutnji.     
    Nevjerici nije bilo toliko mjesta jer srce mu je glasno kucalo kao zlatan sat već sto i drugu godinu, a žalost je umanjena spoznajom da sada vjerojatno u sjeni vrbe poput dječaka iz Rastušja svojoj najdražoj Jelici za koju je nekoć nosio trideset i tri školske torbe svojih drugova, čita neku novu pjesmu svojim toplim glasom zahvaljujući se Suncu nad oranicama što mu je dalo toliko dana na Zemlji.
  
  
     Rekoh im samo da kada jednog jutra u ogledalu vide umorno lice odraslog čovjeka, prizovu razigrano i dobro dijete iz njegove sjene. Tadija će ga voditi za ruku.
 
   
 



augustin @ 09:22 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, lipanj 23, 2007
Baš kad pomislim (naivno) da imam malo vremena  nažvrljati par  neopterećenih, subotnjih riječi, pristup netu (blogeru, jutarnjem, www. itd. i sl.)  onemogućen mi je od strane moja dva vrtuljka koji me odvlače sa stolice, stoga samo da se objasnim i opravdam što me nema jer i bo ljetni su praznici počeli, pa se posvećujem rješavanju nekih drugih pitanija i čitanju nekih s liste čekanja čitanija.
Ovih nas dana, a osobito predvečerja možete naći na Dravi, ne morate se najavljivati, a doći možete doći traktorom ili čamcem (što god već imate!).
                                                                   
                                                                         

Lijep pozdrav!


augustin @ 09:57 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, lipanj 15, 2007
   Kad se samo sjetim kakvi su kirvaji nekad bili! Evo, sad se prisjećam opet. Ma…bolje da se ne sjetim!  Stop. Odmah mi dođe žao što neminovni napredak suvremenizacije ljudstva i tehnike ne zaobilazi ni ovo selo. Za stolom sve manje pjesme, sve manje ljudi koji imaju vremena za druge ljude, sve manje običaja. Rekoh-stop!(tu prekidam kirvajski evociranu reminiscenciju;he, imam i ja rječnik, da se zna!)
    
     Danas je blagdan Svetog Vida, a ja sam od malena (sad sam malkice veća) nekako posebno njemu naklona jer (osim što je 15. lipnja značio kraj školske godine)  u našoj se crkvi njegov kip nalazio sa one (lijeve) strane glavnog oltara gdje su sjedile djevojčice
(hm, već su nas onda učili da nismo ravnopravni dječacima) pa bi, prikazan kao mlad čovjek stavljen u kotao ulja pod kojim se razulario žestok plamen,  njegovo lice uvijek  zaokupilo moju pažnju toliko da ne bih više čula (khm, ispravak, marila) za riječi poštovanog gospodina velečasnika.
      Lice mu je (Sv. Vidu, ne velečasnom) bilo (i još je) blago nasmiješeno, bezbolno nježno i posve toplo. To mi se tada učinilo  ipak licem živoga čovjeka. Zamišljajući u svojoj dječjoj glavici koliko je velika i neizdrživa njegova bol, to strašno mučenje koje osjeća, nikako mi nije bilo jasno kako mu onda, usprkos takvom trpljenju, lice može biti tako bezbrižno, pomireno, radosno i  blaženo.
     Mislim da sam u to vrijeme tako promatrajući njegove crte lica, nepomične usne koje se mole i pogled uprt u nebo shvatila što to znači snažno vjerovati u svoga Stvoritelja, toliko mu snažno  biti  predan i bezrezervno mu vjerovati da  ni najvruće ulje koje ti prži krhko tijelo ne može prouzročiti ni najmanju bol, zaustiti jecaj u grlu ili zgrčiti  patnju u rukama  U ruke tvoj predajem duh tvoj, Gospodine…tako nekako bijaše, sjećam se.
      
    Kada se Jurica krstio, zbog tih dječjih uspomena (a i iz razloga što smo ga napravili baš na taj datum, znam to iz pouzdanih izvora), odlučila sam mu dati i ime Vid, tako da ga čuvaju dva zaštitnika, iako mi se nekada čini da zbog njegove naravi, a i njegovog nadimka Jurilica ne bi bio dovoljan cijeli kor nebeskih svetaca, te se znam šaliti da i jedan i drugi njegov zaštitnik više i nemaju kose jer su je počupali čuvajući ga u  njegovim maštovitim i vratolomnim dječjim manevrima na ovom igralištu koje se zove djetinjstvo.
     
 E, da, (i jope ja!) nisu ni kirvaji ko nekad!
 U selu, pored nogometne luke tek jedan ringišpil, nema više ni kirvajskih zabava navečer, sve manje tamburaša u dvorištima…
  Ali, uz koje pivo i oklada je pala!  Frenki (onaj dobroćudni smiješni brkajlija, sjećate ga se stoposto)  jest lik iz stripa Kit Teler, jeeej! 
(Da, da, znam vas, sad ćete svi komentirati Frenkija, a ne moje unutranje promišljanje nad likom Sv. Vida.)
 
 
augustin @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 13, 2007


Aleksandar  Veliki otišao sa 33,
na dugoj i zavojitoj cesti na broju jedan Beatlesi,
A.G. Matoš u Tovarniku se rodi,
Gutenberg budućnost u tiskarskom stroju oslobodi.

A jednom ne tako davno,  
godinu prije ove,
 augustin svoj bloger otvori. 
 
I prije nego Goodman raspali,
Sveti Antune, sve nas blagoslovi!
 
 




(B. Goodman, 30.5.1909.-13.6.1986.)

augustin @ 13:47 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 12, 2007





















augustin @ 13:01 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 7, 2007
 
  Autobus me istovario oko pola deset na raskršću. Asfalt je bio vlažan od pale kiše, a tamnosivi oblaci zgusnuli se nad mojom umornom glavom.
 Grad je bio pust, gotovo sablasno napušten (kao u kaubojskim filmovima, samo ja nisam Annie, a pištolje ne volim). Jedini zvuk koji je proparao večer dolazila je od  par auta koja su projurila pored mene i nestala u noćnim ulicama, vjerojatno prema nekim kafićima. Ljudi su se zavukli u kuće kako bi pozorno i nesmetano pratili nogometnu utakmicu jer je ipak nacionalni ponos iliti sport u pitanju. Iz otvorenih prozora kuća čujem:»...igrač moskovskog kluba…dodaje… čini pogrešku…» Tu prekidam interes za utakmicu jer ipak nisam neki nogometni fan, jedino gledam Svjetska prvenstva, ali samo kad/dok  igra Hrvatska.
 No, s košarkom je druga stvar. Za vrijeme središnjih osamdesetih godina (prošlog stoljeća) redovno sam ja, zajedno sa tatom i sestrom, visjela pred televizijom i pratila izvrsne i hvalevrijedne uspjehe Cibone i naših mladih košarkaša u žutim dresovima, u naponu snage i mladosti. Čini mi se da je u to i ono iza vrijeme košarka išla rukom pod nogu uz nogomet i da se isto kao večeras prekidala svaka aktivnost, bilo  poslovna ili obiteljska, da bi se pratila utakmica naših Cibosa. Voljeli smo košarku, o, da. Koje je to bilo veselje nas troje kad bi naši zabili koš! Tata bi skočio sa kauča  uzdignutim rukama, viknuo: Tooooo! stisnutih pesnica, a mi bismo se s njim veselile iako smo od cijele filozofije košarke razumjele jedino što je koš, dobacivanje  i trica.  
Ali... naravno da smo znale tko je Dražen Petrović.
Svi su u tadašnjoj Jugoslaviji i (do tad otkrivenoj, no neujedinjenoj) Europi znali tko je on.
  
 
 
8.8. 1992. subota (iz spašenog dnevnika)
Danas ne idem van jer je utakmica između Amerike i Hrvatske. To sam čekala sve ovo vrijeme! Prvi put smo na olimpijadi sami, ko Hrvatska i igramo u finalu. Mada je teško posumnjati da će Amerika izgubiti, ipak se potajno nadam da ćemo mi stajati na prvom postolju. Ma… teško, NBA liga je najbolja na svijetu. Daša treba doći do mene da zajedno gledamo.
utakmica traje. Kako sam nervozna!!! 29, ne 26 razlike. Ma imat ćemo srebro to je sigurno, samo neka ne bude velika razlika. Rađa je presladak!  
Baš i nema hrvatskih zastava u gledalištu, šteta…Ne znam da li da držim fige ili da grizem nokte.
Vodimo!! Vodimo!!! Koš razlike, ali vodimo LUDNICA!!!!!!! Vodimo protiv NBA!! Pokazali su im da možemo! Kako sam sretna!
…24 h
Izgubili smo sa 32 koša razlike. Svaka čast Amerima, ali kako su naši igrali, borili, zabijali… to je neopisivo. Naši su igrači tužni, vidim na licima…ma, hej, osvojili smo prvo srebro za Hrvatsku! Bravo dečki!
 
 
 Onda je već cijeli, cijeli svijet (kojega je u ruci mogao držati) znao za Dražena Petrovića. Nenadmašnog izvrsnog sportaša i  predivnog mladog čovjeka širokog srca i najljepšeg osmijeha. 

   Volio je, kažu, zvuk prazne dvorane dok lopta odzvanja udarcem o pod.
   Ni godinu dana od Olimpijade u Barceloni, nakon 7. lipnja 1993., nije  više nijednom dvoranom (na ovome svijetu) odzvanjala lopta iz ruku tog virtuoza košarke.
   
    Kada sam danas s mojim osmašima, koji su se te slavne 1992. godine tek bili rodili, gledala video-zapis o Draženovom životu i uspjesima, meni, koja sam s njim odrastala, suze su navrle na oči same od sebe… valjda od tuge i  od pomisli kako mu je učinjena nepravda, kako je sudbina okrutna, ali mislim, ponajviše od ljutnje jer je doista prava šteta što je tako mladi život, talentiran, perspektivan, dobar i  uzoran jednostavno prekinut na putu do najviših zvijezda ikad rođenih.
 
Na izlazu iz Centra koji danas nosi njegovo ime, rekla sam djeci da se ugledaju u njega, da im danas i sutra uzor u životu treba biti netko poput njega, Dražen sam. Dražen koji je počeo igrati košarku u godinama u kojima su i oni sami. On bi vam danas sigurno rekao: «Iskoristite svoj talent, budite uporni u ostvarivanju svojih dječjih snova, odlučni u borbi protiv nepravde koju vam žele nanijeti i ponajviše, volite ono što radite i u životu i u sportu igrajte fer-play.»

Samo...ne znam kako da ja kažem nešto da ti dovoljno zahvalim 
što si nam bio to što jesi...
i još uvijek si.







augustin @ 00:08 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 5, 2007



Tiho je...

Hm...
možda i previše tiho? 

U takvoj možda previše tihoj tišini nikada ne znate tko vam se može zapravo šuljati iza leđa. Pomalo ukočeni  u toj spoznaji napeto osluškujete previše tihu  tišinu čija  vas je nazočnost uhvatila nespremne,  i iako sad s nekom opreznošću ipak  dalje radite svoj posao,  do vas dopre  dašak zraka nanoseći  toplinu nečijega daha na vaš vrat. 
Dok vam se trnci penju uz zatiljak hvatajući se za kosu, bojite se okrenuti u paničnom  stanju polušoka što krv u žilama sleđuje, nečije se ruke spuste na vaša ramena i stisnu ih čvrsto, naglo, grčevito, odižući se prstima prema vratu.

Sobom se   prolomi glas bespomoćne žene:



"Aaaah, kako dobro masiraš!!!"




 

________________________________

 

(Ostani tu.Čekala sam te.)

________________________________


 


Znam zašto pada kiša. Zato jer:
danas sam napokon oprala auto,
u dvorištu ostavila rublje da se suši,
natankala kosilicu i našla volje za kosidbu voćnjaka,
sutra putujem u metropolu,
odlučila sam ovo ljeto pročitati sva Shakespearova djela  do kojih mogu doći.  Večeras počinjem s ponovnim iščitavanjem "Oluje", imam izdanje iz  1924. godine. Čudan miris ima prašina tako starog lista.


 

 


 


Još nešto me zanima. 
Tko je posolio more?
Kako odrediti profil razgranatom stablu?
Koliko je snage u zrnu pšenice?


Tko se ljubio u prvom filmskom poljupcu?
Iz čijeg dvorišta sja Mjesec?
Kako se sluša mrak?


Koliko je zrnaca dravskog pijeska bilo jučer u mojoj šaci?




augustin @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, lipanj 2, 2007













augustin @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.