za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog - srpanj 2006
ponedjeljak, srpanj 31, 2006



izgubljeni  pridjevi zastali na superlativu


      nikad izgovoreni

 ( grlo  je grčem zakočeno)

 

UPOZORENJE : komparacija je neizvediva,

                                           nepotrebna,

                                           nevažna!

 

spuštenoj glavi
prsti na bradi kradu 
poljubac


govorim besmislice

             lice ( to lice!)

      smislice

                misli(ce)

             (opet to) lice

        
odsutan  se pogled 


trepavicama

lovi  
za
hrastove grane


u uhvaćenom susretu očiju

pogled na tebe

raspršuje nebo

u oblake




augustin @ 22:45 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 30, 2006



Oluje je  više nije strah.
U njegovom krilu grmljavina je može samo uspavati...

Munja 
prošara 
nebom 
kao
 prsti 
golim
 tijelom.

Hladan vjetar
razmiče  i lomi grane 
kiša, ko otkucaj uzavrelog srca, 
tutnji ludo o prozorska okna...

Oluje je više nije strah 
jer
ona je oduvijek znala, 
da se tada uvijek može stisnuti uz njega...
on je uvijek tu...
njegove će  ruke  umirit je u san...
 
(šššššššš, spavaj...)






augustin @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, srpanj 28, 2006

Mamino zlato spava, zato mama ima vremena napisati par(nepar) riječi....

uz šum Save, hladne, divne i divlje, 
prigušenu  buku ponekog automobila,
kroz ustaljeni zrak trzaju se žice gitare
         
  stavi mi glavu na rame, 
(poljubim ga nježno)
nogicama me obuhvati oko struka, 
rukice svije na svojim prsima 
i stisne se uz mene
...
ja  mu pjevam njegovu uspavanku

prvi sam te poljubio
oko moje plavo,
ime sam ti nadjenuo 
i srce ti dao
    
molio sam Boga za te
i on mi te dao
da te nema, što je sreća
nikad ne bih znao

kada jednom odem zlato,
kad mi slome krila,
znaj da si mi u životu 
prva radost bila

molio bih Boga za te
i on mi te dao
 da te nema, 
što je sreća
nikad ne bih znao....

(da te nema, što je sreća nikad ne bih znao)




P.S:= prijatelji, čuvajte mi kuću, and
stay beautifull, I'll be back:)


augustin @ 20:44 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 26, 2006
..došlo je vrijeme da mijenjam  obzorja...

                     hrastom     posuta  papučka brda 
                                       
                                 i   moju staru ljepoticu Dravu...



                       
 
                          
                  za   zagorske brege
                                      
                                                 i sestru joj Savu...


                         
                          




... želim u sve neispunjene kućice tvojih želja staviti kvačicu, udariti   pečatom srca"ispunjeno" na svaku stavku koju si napisala....
 .... obećala sam da hoću, iako, pa rekla sam ti (ljuti me kad me ne slušaš)  nerado mislim o onom što ja želim... 
     u mojim željama nema ničega materijalnog, sebičnog, složenog, opipljivog osim dodira, poljupca, smijeha, nježne riječi voljenih osoba,  nema ničega što se ne može ispuniti, no opet…a ne znam zašto, ostaju prazne kućice,
     a sreću... da , to žele svi... no, ja sam ipak sretna, barem tako izgledam.
    .... dobro, obećavam, obećavam!! napisat  ću  to dok budem promatrala krajolike kroz prozor vagona.
 
                 Mati će to biti prvi put da putuje vlakom...:)

augustin @ 11:05 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 25, 2006


Radujem se što nisam (Slavko Mihalić)





     Gradio sam mnogo koliba, ali ni jednu nisam dovršio.To me je nekad znalo razbjesniti, i ja bih se obasuo uvredama.
     Sada sam već star, i radujem se što ih nisam dovršio.Jer da sam jednoj podigao krov, bojim se da bih se u nju i uselio.






 

 

 

 

augustin @ 12:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 24, 2006

     Nedjelja, o happy day, dan za obiteljsko kupanje! Prvo ovo ljeto (nadam se, ne ipak posljednje, kako stvari stoje!). Na brzinu smo spakirali dva ručnika, koju pelenu, Matinu bocu, aaaajmo…. Djeca? Tu su, normalno nevezana (znam, znam, ccc), idemo, put od koji 30-ak kilometara pod noge, to jest, pod auto! 
     Kamo? Orahovačko jezero, gdje drugdje! Jedino mjesto na koje stane naroda iz tri županije!
    Budući da prosječna hrvatska potrošačka košarica ne ubraja i odlazak četveročlane obitelji na more, oko jezera se načičkao čovjek na čovjeku, dijete na djetetu, momak na djevojci (hmmmm:)), auto do auta… Bože mili, koja gužva! Nakon pola sata traženja gdje se možemo sparkirati a da možemo i izaći, napokon smo pronašli mjesto udaljeno , fala bogu, nije daleko, kojih 15-ak minuta hoda od jezera! Shvatila sam onu: Blagoslovljeni oni koji su strpljivi!! 
     A sad pitanje, dakle, a gdje ćemo se smjestiti?? Mjesto pod suncem,(a da nije pod suncem) teže je naći nego jamca za kredit među tolikom rajom željnom malo osvježenja na 38!!
     Deranje broj 1: Jura se neće skinut, to jest , oće, al' ne da čarape (eh, to s čarapama je druga priča!). Može on biti gol-golcat, ne smeta to, al čarape, a-a! Mata je , dok smo raširili ručnike, već lopovski zgiljao na drugu stranu (tad mi se ona ideja o ugrađivanju mikročipova,đipieresa i to činila vrlo opravdanom), udomaćio se kod susjednog roštilja i okicama milo blinkao ne bi li omastio brk! I, gle ti to, dobio jednu roštiljku… ma, bravo sine!!   A ad je pojeo, onako umašćen, popiškio se na nečiji ručnik, on onako u pozi onog malog Pissa, jednom rukom se drži za leđa, a drugom pišu i pišššššš, sva sreća, nadam se da osim stotina ljudi oko nas, gazda ručnika to nije vidio:)
    Deranje broj 2: Jura neće u vodu! Ne će, pa ne će! Hajde sine, mama će te nosit prnjeca (ono kad se drži za vrat pa me davi)! NE! Aj, tata će te, vidi , voda je krasna, gle drugu djecu kak uživaju, sine, vidi kak je teta zgodna, uh, koje sise!  vidi sine, kak mama pravi budalu od sebe u vodi! NE! I đaba nam sve priče, primjeri, molbe (a je tvrdoglav na ćaću, pomislim!), on ostaje neumoljiv ko stijena… Doduše, palo nam je napamet da ga jednostavno bacimo u vodu, al nas bilo sram od drugih ljudi što će, zaboga , pomisliti! Jedina korist od njegovog deranja bila je u tome što se razina jezera podigla dobranih 10-ak centimetara, od njegovih suza, dakako!
    Deranje broj 3:( hvala ti Bože jer time smo nadglasali  čak i cajke koje su se čule iz nekog bližnjeg auta!) Jura ne će u vodu, a Mate iz vode ( e tek smo tu imali problema) koliko je uživao u vodi, a prvi put je osim kade vidio takvo vodeno prostranstvo, no odmah se radosno uhvatio za mene i bućkao i plivao i prskao dok mu se već nisu smežurale i nogice i rukice, i par puta je dobrovoljno zagnjurio u vodu, uh, nakon početnog šoka, to mu se svidjelo! Ali, van ne će pa ne će, grrrr, nemoj sine sad i ti, pa ljudi nas gledaju, pa joooj, glavom mi prođe misao: što sam uopće išla od kuće???
    Eh, ma baš odmor! Pravi, obiteljski nedjeljni odmor! Nakon nagovaranja dragog da ću mu se stostruko iskupiti ako ostane s derajućim klincima na obali, osjetivši na leđima njegov mrki pogled, uspjela sam provjeriti znam li plivati još uvijek, i kao što se vidi, znam, he!
    To me plivanje i udaljavanje od graje i svijeta na obali jezera nekako uspjelo smiriti, al ipak su me neke misli zaokupile, sjetila se Sliminog letenja, i kako je to vrlo slično kad si sam u vodi, plivaš sam bez ičije pomoći, sad hoćeš se udaviti ili nećeš, ovisi o tebi samome… eh, da…. Dakle, da se ne udavim, jer su me boljele ruke od nedostatka kondicije, ajmo nazad u vrevu!
    Poslije duetnog deranja broj 4 jer njih dva ne žele kući, omamljeni sladoledom, pronašli smo auto iako smo ga jedva prepoznali od naslage prašine, i sretni (nas dvoje što smo preživjeli prvo ovoljetno kupanje, Jura što se nije okupao, ni čarape skinuo, a Mate , on je već zaspao snom sitogiskupanogbaby pravednika), umorni, iscrpljeni krenuli kući… 
    
     Sad eto, već pravim plan, vojno strategiram i manevriram raznim solucijama za iduću nedjelju i drugo obiteljsko kupanje… he.. da, plan A, plan B, plan C, plan D....





augustin @ 15:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 23, 2006



 


Dooooručak!
Draga moje prijateljice, 
danas si napunila 30-u.!
Ej, nije tako strašno, broji od nulte:)
Sretan ti rođendan!! 

P.S.= pusa od musa!


augustin @ 10:45 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, srpanj 22, 2006

     Prije deset godina u ovo vrijeme nazdravljali smo zajedno za kuhinjskim stolom obranu moje mature i upis na fakultet. Težak zrak pun tople ljetne večeri ulazio je kroz otvorene prozore i razmaknute zavjese koje je ujo donio još iz Njemačke70-ih (oni krupni narančasti cvjetovi naborani u ćošku), a nas dvoje smo nazdravljali rakijom i pivom. Sjećaš se da je rakija meni bila prejaka, zarumenila sam se u licu, uši su mi počele gorjeti, a jezik se razvezao u smijeh i šalu. Rekao si mi:
«E, čerka, znao sam to ja, da, kad si ti pametna na mene!», nasmijala sam se tome.
»Naravno, deda, ajde sa mnom na fakutet!»
«Eh, bi ja, mišo, kad bi me baka pustila!»
     Sjećaš se da nam je baka, dok je prala suđe od večere, stalno prigovarala i nije mi dala da pijem više s tobom, i da je podvikivala na tebe jer kako to oćeš napit dijete, stid te bilo i Bog dragi s tobom, Ivo! A mi bismo je zezali neka skine zubalo da će manje belendati , a više moć popit s nama.
     Eh, deda, sjedili smo za stolom i ti si rekao baki da je tvoja snaša i da si je trebao i ranije prosit jer sad ne bi bio taki pijanac, a da je ona kriva što voliš popit jer te nije prije htjela. Uh, jesi dobio po nosu od nje!
«Baš, kud sam gledala kad sam se za te udala, nesrećo jedna!»
     I smijeh, i smijeh i sreća i smijeh miješali se te večeri sa ljetnom sparinom, sa kreketanjem žaba sa obližnje bare i zirkanjem cvrčaka iz trave. Osjećaj potpunog spokoja duše i životnoga veselja.

     Večeras se sparna ljetna tmina ustalila u zraku. Pogled mi se prelio preko horizonta u kojemu se ravnica grlila sa tamnom šumom u daljini. Sunce se više nije vidjelo pa je nebo koje je uranjalo u šumu mijenjalo boju iz plavkaste u sivu, a onda, kao da je netko širokim potezima kista povukao nježne poteze, pojavila se ružičasta, pa narančasta, pa crvena koja je opet blijedjela u žutu pa sivu pa tamno, tamnoplavu po kojoj su se počele pojavljivati prve zvijezde. Svuda tišina, ona ljetna, samo nerazumljivi, a ugođen razgovor životinja koje tek s početkom noći počinju živjeti.
      Upaljač nije isprve htio zapaliti fitilj lampiona, ali kad se svjetlost pridružila ostalim plamičcima svijeća i obasjala tvoju sliku na kamenu, tvoje mi lice opet izronilo pred oči. Ne volim tu sliku koju su stavili, previše si ozbiljan, a to nisi ti. Sjećanjem brišem ozbiljnost u bećarski osmijeh. Da, tako …
Stavila sam ti ružu (šteta što će već sutra uvenuti), prekrižila se, i zapalila prvu cigaretu…
     Kad bi se vozio biciklom, nogavice hlača si štipaljkama stegnuo da ti se ne uvlače u žbice, a ja bih ti, sjedeći odostrag i držeći se za sic, nogom uporno, inatljivo pokušavala skinuti, eh, jesi me grdio zbog toga! Kad me druga baka nije htjela pustit s tobom u gostionu, ti si nogom razvalio vrata kapije!! Kad bi sjedila s tobom «Kod Buce», ja bih tebi naručila pivo, a meni bi donijeli čašu, pa bi i zaspala od piva za stolom gostionice dok bi ti kartao sa komšijama. I kad bi se, nedjeljom ujutro brijao, iako na mise nisi išao, i mene bi nasapunao, ja bih poslije ono malo tvoje kose češljala s toliko pažnje da nam se baka često znala smijati:»Aj, čerka sad ga počešljaj i ne mora do nagodinu više!»
     Druga cigareta… rezala sam ti duhan za cigare koje si motao, isti duhan koji smo brali u rosnim jutrima da nas ne uhvati ljetna vrućina, Sindika je ležao do ulaznih vrata, mama je plakala…a ti si joj rekao:»Ubit ću ga, Boga mu njegovog!» i otišao se s njim potući.
     Treća cigareta…eto, rakiju sam ti prosipala po kamenoj ploči, pomilovala sliku i obrisala suze.
     Kako si ono pjevao?
Svaka cura voli tamburaša,
Ej svaka cura voli tamburaša,
Al' berdaša i cura i snaša ,
ee, al' berdaša i cura i snaša, jedan dva opsa-sa!


Sad…sad je sve u redu…



augustin @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, srpanj 21, 2006


ljepotice moja, volim te

augustin @ 22:39 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 20, 2006

     U svome životu imala sam priliku sazrijeti u proživljavanju nekih dana koji su bili crnji nego neki drugi dani , dana koje sam zamela pod tepih i na njih navukla težak ormar od drveta namjerno potisnutog sjećanja.
    No, pred crnoćom toga dana koji se optimistično zorom otvorio u slapu sunčanih pletenica, nisam se već dugo ogledala licem u lice.
    Kao da tavan roditeljske kuće nije bio dovoljno mračan, ali, potaknuta toplinom u njemu, i sjećanjem naviknuta na njegove prolaze, čekala sam da mi se oči priviknu na mrak i da prođe bol od svjetla koje je nestalo čim sam zamakla od vrata. Radosna već što ću pronaći fotografije nas šestoro dok beremo duhan kod dede i bake, Tutina pisma iz JNA, ulaznice za seoske zabave i osječke koncerte, negativan test za trudnoću, prolistati i osjetiti se opet dijelom tog nekog davno izgubljenog dana, proživjeti opet blaženstvo prvoga orgazma, razbijanje Pavinog lavaboa nakon litre ispijene votke, pečenje rođendanskih palačinki u 5, da...toliko toga proživljenog, i da… toliko toga zaboravljenog.
      Već naučeni koraci vodili su me do ćoška sa kartonskim kutijama u kojima sam pomno sačuvala neke bilježnice iz osnovne škole, spomenare i leksikone , srednjoškolske litanije iz biologije, omiljeni atlas na kojemu sam iscrtavala s tolikom pažnjom imena omiljenih rock pjevača, hippy napjeva i znakova, matematičke zadatke s popravnih ispita, sve dnevnike skalupljene u male bilježnice koje su upijale tintu i dušu dvanaestogodišnje djevojčice, pa kako bih odrastala, tako su i dnevnici dobivali ozbiljnije korice, za vrijeme rata pisala bih na listove koje bih uvezala koncem, a kad sam krenula na fakultet već su to bili kožni rokovnici koje bih redovno dobivala za Novu godinu na poklon. Koji osjećaj!
     Sa svakom novom bilježnicom u koju bih ( u djetinjstvu) upisivala lijepo, kao po špagi datum, godinu , vrijeme, osjećala sam treperavu uznemirenost i neopisivu potrebu otvoriti se listu papira, zasuti praznine slovima, riječima, rečenicama, osjećajima, doživljajima, mislima, pjesmama, ljubavima i sve što dolazi i odlazi s njom … i , bože, sve se to mijenjalo kako sam odrastala, dnevnik više nije bio mjesto u kojem zapisujem neke nebitne i više bitne dogodovštine, nego prostor, sasvim moj i intiman, na kojem bih , crno na bijelo, istresla samu sebe i nekako, iščitavajući nanovo ono napisano, ponovo se otkrila samoj sebi i začudila se nad napisanim…to sam ja bila? rekla? učinila? Jesam, da. 

Kut tavana zjapi prazan.
Otvara usta puna mraka i guta me dok ja, u nevjerici, kroz crnilo toplog ljetnog tavana , vidim prazninu. 
 
     Vidim …………………….. ništa.

Bacila, bacila je sve moje dnevnike.
Bacila je sve moje dnevnike.
Bilježnice. Stare udžbenike. Atlas sa Hendrixovim imenom preko cijele naslovnice.
Bacila je moje ploče koje sam od njih dobila za 18. rođendan, moj Woodstock od 3 dijela, Santanu, Carminu Buranu, Azru i plavog goluba.

     Nisam joj riječ rekla. Zaboljeli su me sinusi, nos se opirao trncima pred navalu suza, na srce mi zasjeo težak, crni oblak. Moj pogled uperen u nju….da…

Nisam joj riječ rekla, Ni jednu jedinu.

     Nekako me svjetlo koje sam na očima osjetila kad sam izašla s tavana boljelo… boljelo jako…najtamniji oblak zaklonio mi je pogled na nju, bacila je sve, nije mislila na mene, opet…ne poznaje me ipak, sad više ni neće…




augustin @ 23:24 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
(pronađena ispisana u jednoj od  nedavno spašenih fakultetskih bilježnica-stilistika, 4.godina, 1999., uz nju piše:
"Stara, nađemo se u stucu za ručak, ponesi sve bonove iz ladice!! U kavi ti je muha, pustila sam je da pliva!", još par nacrtanih cvjetića, kućica i oblaci...)



Ispitivanje tišine (Slavko MIhalić)

U tišini, kad izlaziš iz sebe
i sav se rasprostreš po modrim sobama
bez straha, bez oskudnog opreza
kad jesi čovjek i drugo što treba

pa se dižeš i sve više svijetliš
ili se spuštaš i postaješ tamniji

spajaš se i razdvajaš nimalo pogibeljno

možeš dokučiti bar početni smisao
dosta teško jer se nečega odričeš
pristaješ na zaborav, pristaješ na smrt
ali osjećaš da bi moglo biti bolje

kad bi te samo netko zvao tihim glasom
netko iz dubine u koju se upuštaš
iz velikih visina iz kojih nema povratka
kad bi samo ugledao znak iznad vrata

ali već se čuje buka i ti padaš u sebe
naglo se povlačiš, rušiš krhke zidove
odjednom se smanjuješ, odjednom osiromašuješ
i gle, čuješ glas koji si toliko želio

ne previše daleko ali sada nedostižno
s druge strane prostora u kojemu si spljošten
augustin @ 13:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 19, 2006



"Ljudi su zaboravili tu istinu..




 Samo se srcem dobro vidi.
    Ono bitno očima je nevidljivo."









augustin @ 21:56 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 18, 2006

Večeras sam se opet pokušala suočiti s poezijom Walta Whitmana-bezuspješno; 
ne mogu se nikako, koliko god čačkala po zaboravu, sjetiti kome sam i k vragu posudila cd Edith Piaf, onaj, prvi, najdraži, praški; 
zašto??? je ona pobacala sve moje dnevnike koje sam pisala od 12e godine
( kako mrzim taj njezin nastup opravdavanja!);
zašto ne mogu razgovarati s tužnim prijateljem, ne želim da ode;
netko je mene pokušavao nasmijati, hvala ti, znaš,
kako da ti zaželim laku noć?;

ali...nekako,
 konji koje sam danas pomilovala...
treptaj njihovog oka, uhvaćen oblak u njima...da, crni, crni  kao noć,
uspjeli su me upiti u svoj pogled blagosti, znatiželje, naklonosti...
 i znam, dan je gotov,
vrijeme je da se pokrijem snom,
nedostajanjem,
otvorim prozore širom i 
pustim krijesnice da plešu pred ogledalom...

JASNA PONOĆ , W.Whitman

Ovo je tvoj sat, o dušo, tvoj slobodni let u stanje bez 
riječi,
daleko od knjiga, daleko od umjetnosti, 
pošto je dan ugašen, rad svršen.
Te se ti potpuno uzdižeš,
šutljiva, zadubljena, 
misleći o predmetima koje najviše voliš:
a to su:
noć, spavanje, smrt i zvijezde.





augustin @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 17, 2006
"Kao u starim filmovima kada su zaljubljeni ostajali zajedno do kraja života"

                                                                                                         - rekli su u nekom filmu.
  
   Nije o tome nikada razmišljala, o važnosti te rečenice, o njezinom pravom smislu (ako ga uopće ima, ma, ima, ne želi prestati vjerovati u to...) čak ni na dan svoga vjenčanja sa kojega se sjeća osjećaja sreće, poleta, svemogućnosti, kako se on ,koji nikada ne plače, rasplakao kad je obred završio, kako je tada osjećaj napuštenosti zamijenila osjećam pripadanja, ali... ni tada , dok je crkvom odzvanjalo ono bitno: dok vas smrt ne rastavi, nije uopće o tome razmišljala, ni slušala...jer to je bilo nešto što se podrazumijeva, naravno, on i ona, ona i on, vole se, žive godinama zajedno, poznaju se (eh, ni tada nije u to bila sigurna, no, nije marila), pa ovo je sljedeći korak, zar ne?
          (A tu subotu ujutro dok je polako, kao izvan sveg svijeta i događaja oko nje, vješala oprano rublje na sunce, nekako je željala od svega odustati, ali  ne iz straha od budućnosti, već od neke lude želje za samo svojom budućnosti...eh, je li ona ikada bila sigurna u išta, ono baš, posve sigurna?ali, ma daj, što sad ti izvodiš,ti ga voliš, kaže sama sebi, ne budi blesava, zaključa vrata stana i ode po vjenčanicu)
           Ali, nije gluha, nije glupa, nije bez osjećaja, nije nijema...
   - tu i tamo, kad zagusti, kad ostanu sami na terasi, pitanje, tiho, onako, večer je, ljudi spavaju, pa pitanje, opet...njeno naravno, čeka odgovore..kad ono - (i ne iznanađuje se!)  šutnja  (aaa ne, postoje odgovori) :
      ne govori mi se o tome, ne priča mi se, znaš ti dobro da ja nisam takav, ne ću to učiniti radi tebe, u   braku  smo, o čemu se sad tu ima o nama  govoriti...

   
Ne će on govoriti, slušat će je, o, da i... pustit će je, ne će se boriti za nju... je li to ljubav?  ako želi otići, pustit će je da ode?  zašto kaže da je poznaje? nikad joj to prije nije rekao, no, to nema veze s onim: radi što želiš, samo da si mi ti sretna...


 Ne, ne, ne, ne...to je onaj dio koji se nema snage, ne želi  boriti za ono što ima, to je ono u čovjeku, ona prokleta lijenost, letargija koja opija sve mišiće uma i srca, koja ubija ljubav , ljubav kojoj je potreban novi vjetar u jedra, kojoj je potreban novi bunar pun svježe vode, kojoj je potreban poljubac u prolazu, trnci po tijelu, dodir dlanova u hodu, pogled u kojemu se čita: ti si moja...i ja te volim...


...samo u starim filmovima,da,  a možda ipak, ipak ...i u ovom filmu (čitaj, životu)
augustin @ 13:26 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, srpanj 14, 2006

    ...samo da pozdravim drage prijatelje koje sam maloprije čitajući obišla i ,nažalost, vidim, nije dobro, ne ne... svi nekamo odlaze, a tužni.. ne znam... ne sviđa mi se to.
     Enivej, i ja ostadoh bez "prozora u svijet", ali sad češće gledam kroz prozor spavaće sobe na polja žita, ah, ostala sama slama, još kukuruz raste prema suncu, tračnice dovode vlakove u stanicu, ja ih dočekujem, vidim šume koje grle moju Dravu, pozdravljam Madžarsku i Aršanj... navečer u krevetu, kad klinci zaspu umorni od cjelodnevne jurnjave, čitam o drinskoj ćupriji pa sanjam višegradsku kasabu, hanove, varošice na desnoj i lijevoj obali, pop -Nikolu i nesretno zaljubljenog Ćorkana, mudru i smjelu Lotiku i njezin hotel, vjekovi oko mosta protiču kao i rijeka ispod njega, a on ostaje... "nepromenjen i nepromenjiv".
         Nekako me tješe ove iščitane riječi:
     "Tako se na kapiji, između neba, reke i brda, naraštaj za naraštajem učio da ne žali preko mere ono što mutna voda odnese. Tu je u njih ulazila nesvesna filozofija kasabe: da je život neshvatljivo čudo, jer se  neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija."


  pozdrav prijatelji, augustin
(šaljem osmijeh:)



augustin @ 20:10 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 11, 2006

smiješak sunca zapeo o grane srpanjske vrbe

trava je prostrla svoje misli za  igru

kroz lanac ljuljačke pogled uprt u tebe


 

igraš se  otpalim jabukama, bacaš ih ručicama

ljuljaš se na mome krilu

 

kroz lanac ljuljačke pogled uprt u tebe

 

tvoj smijeh skupljamo  po igralištu, 
                           smijemo se s tobom


u tvojim očima  mama sanja

 

sandale bačene u letu

bose noge na pijesku

 

kroz lanac ljuljačke pogled uprt u tebe

 

dan je zavezao u predvečerje

 

…ošišali smo tvoje prve plave uvojke…




augustin @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 10, 2006



neumirene misli

riječi na ramenu izgrizene

pozdravom iskidane usne

oblik upitne rečenice čuđenjem upisane: 


          ...kako su otisci mojih stopala ostali utisnuti u obali?

ni jedan val koji je preklopio njihov trag, 
                                         nije ih uspio izmiješati u dodiru… 


znam, 


tako se mogu vratiti

tako mogu otići

tako se mogu susresti s morem…


        …da pratim njegov trag u beskraju





augustin @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 9, 2006

 "a vrijeme teče i ja moram poći
  lagano ustajem, ne želim buditi nju

  zadnji put gledam usnule oči
  možda je susretnem u nekom budućem snu...

a ja sam želio 
da budem sa njom
  da zavirim malo u njezine sne
 da zauvijek zaspem
    da je zauvijek ljubim
      i da nikad... ne odem od nje..."








augustin @ 08:07 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, srpanj 7, 2006

Sve inspirativne točke topline
sa kutova
njezinoga tijela
metastazirale su
pod vršcima
mojih prstiju

(sakupljam
naježene
vrpce
istkane joj na kralježnici)

ne spava, znam,

s jastuka izranja glas


…nemoj…

nemoj prestati…

(i ne traži da
zaustavim dah u
njenoj gustoj kosi)

utiskujem licem
u razbijeno staklo zrcala u njenim očima


zvukovi su zadržani u odjeku

boje se uobličuju

moj glas nad njom je nijem



(vrpcom s kralježnice mi veže usta
na poljupcu slaže mašnu)







augustin @ 23:08 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
( Hvala ti, kolega Denise, za dobro društvo,   eto, otpuhali smo i današnji HNOS uz dimove cigarete, i prestat će nas boljet glava, i drage ću ti volje biti stalak kad god zatreba .
I , sjećaš se, obećala sam si posuditi ove tvoje stihove, ali, ne zamjeri, neke ću ipak zadržati zauvijek za sebe…jer i on je, dan ranije, šećući kroz park upoznao nju… doduše, bez psa, ali stihovi te Azrine pjesme zapinjali su od prvog susreta pod našim usnama, bezprazninaidahaizmeđunjih…)


SUSRET

na potpuno neočekivanoj
francuskoj adresi
njena me dječačka glava
nespretnog ošinula u želudac
nadjevom nabujale žestine ženstvenosti
/frekvencija nesusretanja/
Kao i iznenadna i iznimna
djevojačka neposrednost
desetak silvestarskih noći unatrag
/frekvencija nesnalaženja/

Nikada nisam bio heroj ulice
No sada mi se čini
Da sam oduvijek
Bio vlasnikom nasmiješenog psa
Kojeg
U ovom trenutku
Kada znam da ga imam
I da je zasigurno moj
Ne želim prodavati
Tek možda posuditi
Nekome u koga imamo povjerenja

A kada ugleda nju
Moj pas veselo maše repom

augustin @ 15:44 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 6, 2006


ne bojiš se pogledati u njezine smiješne oči
i nemoj plakati, plavo će more isteći iz njih 
ostat će mrlja na na njezinoj majici

(zna, ne će to biti jedina uspomena )

meko ti
ostavlja
poljubac na obrisima trepavica 


što je?

Što je?

još jedan vrabac,
sladoleda nema,
cesta za povratak razrovana 

i jednom davno,
i, možda, ne tako davno,
pjevao si s njom
na neki Drugi način



kazalište snova
otpustilo je svoje glumce u život .



augustin @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 5, 2006

(................................. )          
         Što sad šutiš? Što si zastala? Ha? Neće te te točkice malodušnosti i odustajanja spasiti! Zar nisi htjela nešto reći? Čemu taj zgrčeni muk i zabijeni nokti u dlanu kad si htjela nešto o sebi, a samoj sebi reći?
I ove se noći želiš od sebe odgurnuti,kao dječjim snovima kada padaš u ponor, nije li tako? Eh, pa ja te poznam, to sam ja , to si ti sama... slova na ekranu izranjaju ti pred žutozelenim očima jedno za drugim, sve će biti tu, napisano ,sebi se obraćaj, što je? izreci se već jednom sebi, ne zakidaj si misli za tu bol, vrijedi je osjetiti, vrijeme je sazrelo baš ovo ljeto, zimu tvog života...
Bojiš se, a uživaš u strahu što će od sutra biti, pitaš se , nesigurna, hoće li sutra promijeniti nešto u tebi i tvome životu...
    Ne donosiš odluke, premećeš ko kamenčiće sva objašnjenja, razloge važeš, ali ništa ne odlučuješ...nosiš pljuvačku u grlu, i prije ćeš je progutati, nego pljunuti svijetu u lice... ne slušaš nagone, samo si znatiželjna i nestrpljiva, pobjeći ne ćeš od toga, nisi tip koji bježi, više si tip koji srlja, he, da... ne kaješ se nikad...možda samo kad se prisjetiš svega zaboravljenog... (opet zaboravljaš)
Samo ...ponekad te ne razumijem, zašto si takva, takva sebična prema sebi, zašto se gledaš u oči besramno, zašto se svjetlo koje širiš oko sebe u tebe samu ne prelije, makar da načiniš, zagrebeš pukotinu, ma ne ćeš krvariti, i ne, ne ćeš plakati,ne voliš plakati, to je za slabe ljude, one koji se radije vole sažalijevati i patiti, ne uzeti svoj život ovozemaljski u ruke i čeličnim stiskom istisnuti sve one krikove koji traže van iz začahurene današnjice...a tvoj krik? (....................)
Ti lažeš! Da, kažem ti ( što je? čemu taj osmijeh?),pa ti se ni ne ljutiš kad to kažem, istina je... sebe lažeš, njih lažeš, svoju kristalnu kocku vedrine glancaš redovito, kako ih sve zabljesne, glupiraš se, smiješ se, nisi iskrena, a-a, nimalo...i nije te sram,jer... tako je bolje, što oni moraju znati, nitko to ne mora znati... nemaš prijatelja kome bi sebe otkrila, onaj koji se u tvome krevetu budi ne pozna te... trudi se, voli te,najbolju suprugu na svijetu, najdražu majku njegove djece, ma...nezahvalnice, ti šutiš o sebi, čemu?
I šutjet ćeš uvijek,il možda, jednom, kad ostarite sami, kad vam odu unuci sa rođendana, kada bude kasno za sve, onda ćeš dok budeš pospremala stol prepun tanjura s obiteljskog objeda, sasvim svjesno, blago reći:"Ovo sam ja...", i, pokazat ćeš fotografiju crno-bijelu, snimljenu tamo negdje 1980., fotografiju izlizanu, izblijedjelu, slijepljenju po polovici, malene nasmijane garave djevojčice sa nespretno odrezanim šiškama i štofenom sivom haljinicom, jedino su dvije jagode na grudima crvene, tamnocrvene kao krv koja ti je onu večer krenula iz očinske ruke slomljenog nosa...a to je već druga priča… Da, to si ti, jedino tada, i nikada više kao tada dušom nasmijana...i ništa na ovome svijetu nije tvoje, ni oni koje si rodila, ni oni koji misle da ih voliš, jer voljeti nisi sposobna, samo si utvaraš...
To si ti... dvosmislena, osmijeh uvijek na licu, duša puna svijeta ( svijet je u tebi kaos), nemaš mira, ne znaš se prepustiti i biti sretna (a čega se bojiš?), živiš za druge, želiš biti sama i umrijet ćeš od samoće... oštro zar ne, ne vjeruješ u to... i nemoj...




augustin @ 23:27 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

       Tvoje se umorno, boemsko lice i meke bore tvojega pogleda smiješe kroz dim tek zapaljene cigarete, u gostionici nazdravljaš prijateljima čašom vina ( "Ti bezimeno ustraješ u braći" ) ...danas Ti je rođendan, i ne bojiš se, iako si živio u samoći, danas nisi sam jer "jednom tamo poslije hiljada i hiljada ljeta, opet ćemo naći, ista svježa čula, ista srca mlada,i taj nježni osmijeh, blagi i domaći..." 


                      ZAPIS NA PRAGU

              Ove pjesme, to nisam ja, iako sam ih ja napisao.
              Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
              Svoj pravi život, ja sam samo disao.

              Jer ja živim i kad pjesma umre.Ja živim 
                                                         i kad patnja mine. 
              Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
              Ja puštam i drugog da govori za me.
              A i sam govorim druge same.

              Ja ne marim čovjek biti ako sam umio 
                                                         ljude bogovski reći. 
              O ja! o ja! ja sam od sebe i manji i veći.
              O ja! o ja! moj drugi i moj treći.

             Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
             Gle ovoga dvojstva i trojstva moga: 
                                   ima u meni i  tmine, 
             no ima i vedrine,
             i moja divna sloga.
 


                                           


augustin @ 12:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 2, 2006

 ....nepoznato biće,osmijeh - zaljubiti se, negdje u nepoznatom gradu, 
...of the moon, yesterday, today, tomorow, forever?, 
hey joe_grčtijelagrčduše_anđeo ( bez greške?, nije važno),
 još neotkrivena obala mora, 
more moje_grčtijela_ludo moje kažem, gospodineJ., 
la pettite morte: puls_grč_ novoga života , nesvjestica, 
galaksija neistražena, space orgasam, 
putevi ucrtani_ (grčduše)_ polomljene granice, 
Jimmy je ovdje svirao, nema tajni, 
anđeo, pjevao je pjesme o ljubavi, 
da, dođi mi...
.nije vrijeme za poeziju. zatvori oči. skoči.


          Angel came down from heaven yesterday 
          She stayed with me just long enough to rescue me
          And she told me a story yesterday,
          About the sweet love between the moon and the deep blue sea 
          And the she spread her wings high over me
                     She said "I shall return tomorrow"

          And I said "fly on my sweet angel,
                      Fly on through the sky,
                      Fly on my sweet angel,
                      Tomorrow I'm gon' be by your side" 

          And sure enough this morning came up to me, 
          Silver wings silhouetted against the child's sunrise,
          And my angel she said to me, 
          Today is the day for you to rise,
          Take my hand, you're gonna be my man,
          And she took me, high over yonder,

          And I said "fly on my sweet angel, 
                      Fly on through the sky, 
                      Fly on my sweet angel,
                      Forever I will be by your side." 










 

augustin @ 23:28 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare

Prvi znaci da imaš problema s alkoholom :

- Gubis u svadama s nezivim predmetima.
- Moras se drzati za travu da ne bi pao sa Zemlje.
- Tvoj posao smeta tvom opijanju.
- Doktor pronalazi tragove krvi u tvom krvotoku.
- Stalno ti pada WC daska na vrat.
- 24 sata u jednom danu, 24 piva u jednom sanduku. Slucajnost? Ne bih rekao!
- Dvije ruke, samo jedna usta... to znaci imati problem s picem.
- Lakse izostravas pogled s jednim otvorenim okom.
- Netko pomakne parking kad god si u kavani.
- Padas s poda.
- Hej, 5 piva ima isti broj kalorija kao i jedan hamburger. K vragu s jelom.
- Cijela birtija kaze "Bok" kad ulazis.
- Mislis da su cetiri osnovne namirnice kofein, nikotin, alkohol i zene.
- Roseanne ti se cini lijepom.
- Svake veceri ti se sve vise svida susjedova macka.
- Vise ne prepoznajes svog partnera ako ga ne gledas kroz dno case.
- I veceras te taj prokleti ruzicasti slon prati kuci. 





P.S.=Kumo, vino je bilo dobro, čestitam na useljenju:))



augustin @ 10:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, srpanj 1, 2006

       Ponekad se u meni, kada ugledam neku sliku ili fotografiju koja me očara u trenu svojom zagonetnošću ili očiglednom jednostavnošću svoje ljepote, kada susretnem  ljude  koji me oduševe svojim vedrim životnim pristupom ili kad sudjelujem, svjesno il  nesvjesno, u kakvom događaju, bio on loš ili dobar (kako za koga), nagonski ih poželim obuhvatiti mislima kojima bih  ih opisala i na taj način sačuvala u  pretincima duše  svježinu  trenutka našega susreta...al' , kao zraka u sparnom i lijenom marquezovskom podnevu, ponestane  mi "moćnih riječi"... sasvim nijema ostanem i začuđena nad samom sobom, i, pomalo ljuta, i , priznajem, pomalo zavidna (jer to je već netko osjećao,, izgovorio,disao i  živio) tada mi obično, kao nježnim mirisom obavijeni naiđu stihovi koji su mi zakračunati ležali zaboravljeni u onom dijelu uma kojega često zapostavljam ošinuta zaglupljujućom , ponekad čak i kafkijanskom svakodnevicom...zato šutim svojim riječima, dopustim stihovima da govore ono što osjećam i  tako se osjetim bliskim prijateljem nekom pjesniku koji je živio, osjećao nešto što i ja...




                  Danas sam zgnječen veličinom neba.
                     
                  Bojim se:plavi val će da ponese
                  slaboću moju u vis što me vreba.
                   (...)
                  Sol suza pijem u plamenoj čaši,
                  um dere tkivo što ga mašta satka,
                  a kada desna za zvijezdu se maši
                  znam da će Sunca kojem ne znam ime
                 prije da me zgrabe u svoje visine

                  no što ću ikad spustit u nizine
                  života Sunca što im ne znam ime.

(iz Ujevićeve "Nostalgije svjetlosti")


augustin @ 10:53 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.