za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog - kolovoz 2006
četvrtak, kolovoz 31, 2006

Napokon su zaspali (Matina je noga  po običaju u bratovim ustima).
      
     Napokon čujem ... hm, ništa ne čujem... samo zujanje računala. Koja tišina... odmor mozga, glazba za uši, nit' auto da  prođe, zrikavci su utihnuli ( valjda su potopljeni kišom), susjedi se ne svađaju,a  i pas im se umorio od lajanja.
     Naporan dan uskoro ću zatvoriti sa posljednjim stranicama knjige. Što sam ovo ljeto pročitala, pročitala sam...
     Druga sjednica  obavljena jutros, ekipa je spremna. Priprema za skorašnji početak nove školske godine je počela i sad sam u niskom startu...čekam pucanj u ponedjeljak. Pucanj u glavu! Glava mi bruji : HNOS, korelacija, integracija, timsko -tematsko planiranje, umne mape, projekti,.. Bože, ne smijem se pitati ( i lijepo su me učili) :kad će mirovina? Ali, kako god to sve složeno bilo, ipak se radujem , stvarno se radujem što ću napokon početi raditi... nedostaje mi moj posao, moje knjige, moji učenici...
     Klinci se danas cijepili, joj i uh!, ali dobri su bili, nisu čak puno  ni plakali ( ili mi je dojam izblijedio?)...držim jednoga, drugi plače jer zna što ga čeka, ali tek kada smo došli kući počele ih guze boljeti, pa se deru i idu za mnom držeći se za turove, ne znam bih li se smijala ili plakala  s njima jer mi je glava bila prepuna, a ni kavu  nisam popila, a i s njom sam se opet  posvađala (iako joj je rođendan), ni cigaretu nisam do kraja mogla popušiti... I  da, dobili su čepiće ( ne za uši, to čuvam za sebe!).
    Ne grize me  (baš) savjest kad pomislim kako ću ih se uskoro "riješiti" kada krenu u vrtić, jer ... žudim, sanjam o tome kako dolazim s posla, a u kući mir i tišina.. i ne smeta što moram spremati džumbus od ranojutarnjeg trčanja i nahvatavanja po kući da ih obučem, i što moram praviti ručak  za šest osoba, nit što držim cigaretu u labrtama, korpu rublja u desnoj ruci, a nogom gurkam kockice u kut boravka...samo  da je tišina, zar tako puno tražim?!
   
  No, evo noći,  idem u krpe, knjigu da dovršim ( piše (upamtit ću to): Ubijeni mravojed donosi nesreću).
 
   I dalje ništa… mir i tišina…(i ubijeni mravojed donosi nesreću, hmmm?)
augustin @ 21:56 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 29, 2006





Dragi maleni susjede,

 

danas je

         prvi dan

    na tvome putu kroz život.

 

Koračaj njime uspravno i hrabro.

Uvijek vidi boje u svom njihovom žaru.

Ne izmiči ruke 
    ljudima
kojima zatreba tvoj zagrljaj.


Ne štedi na dobroj riječi, lošu pogazi.


Vjeruj u sebe!


Vjeruj u ljude oko sebe

iako ćete često znati povrijediti,

(no to ćeš već i sam saznati) , ali

budi pravedan.


Nauči se slušati savjest i


govori jezikom svoga srca.

Upoznaj ovaj veliki svijet:

   pun je ljepote, opasnosti i

   magije.


I... voli.


 Ma što bilo,

 ne boj se voljeti iskreno i potpuno.


Samo bih ti htjela reći:


     sretni smo što si došao među nas i znaj:

 

"…nemamo nikakvih zahtjeva prema tebi, samo bismo voljeli

da izrasteš u srčano i istinoljubivo biće

(plodovi blagosti, strpljivosti i sućuti pokatkad sporo dozrijevaju, ali ne trunu nikada),

… naša je ljubav tek prozor  s kojeg bismo voljeli da mogneš osmotriti nepregledno more ljubavi koje plavi svijet

i slutimo da je
naša ljubav sličnija putu nego domu, ali u nju se možeš pouzdati"


 

I kreni!
Na put, na put…



 

 




augustin @ 22:59 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 28, 2006



na desnom sam ti ramenu

palcem
posve nježno
razmrljao
još vrele boje
izgorjelog leptira

iz
iskrica  
njegovih umrvljenih ticala
prahom sam vezivao 
putanje 
tvojih madeža u 
trokute

dok  si mi
drhtavom usnom
upijala dah, 
ožeđala od plamena 
koji ti 
prži kožu,
izronila si  mnogim svojim  licima u
mene


noktom si rasjekla kapljice



...
tvoje su grudi raskriljene riječne školjke
 
...


augustin @ 23:18 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 27, 2006

sjećate  li se...?






ona će učiniti sve da mu se oči zaiskre,
ona će patiti, borit' se, poštovat će  dogovore ;
u zvijezdama koje žarko sjaju
 traži odgovore na pitanja koja je noćas proganjaju


(mora ga isprati sa sebe, 
ovako ga imati ne može, 
ovako ga 
voljeti
ne smije)

kad bi samo znao kako bi slobodna bila
u naručju njegovom  se smirila...

u naručju njegovom se spasila

ali... sve se događa s razlogom 
koje neće razumjeti 
sve dok ne spozna da srce žene
u zagrljaju muškarca neće pronaći

(mora ga isprati sa sebe, 
ovako ga imati ne može, 
ovako ga
voljeti
 ne smije)

ako pobjegne, boji se - neće ići za njom
 (ima li išta gore nego ostaviti sve za sobom)
i kako plićaci nastaju iz dubina oceana
ona otkriva  da je 
sama
(...kad bi samo bio moj...)


(mora ga isprati sa sebe...



ne može !
ne želi !



ali mora, mora ga 
isprati sa sebe...

ovako ga ne smije voljeti)







P.S:= oprostite na mome nespretnome prijevodu, ali eto, ovu nedjelju uživajte u isječcima filma 

augustin @ 11:32 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 23, 2006

          
(ovako bi nam to  pojasnio  Ujević...)
           
        Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
          on mnogo traži, i on mnogo sluti,
           i svoju ljubav (kao parče kruva
              za gladne zube) on brižljivo čuva
                   za zvijezde u visini
                            za srca u daljini.


   
   
Iako šutim, ne govorim , ne pišem ,i izbjegavam  intelektualna samopropitivanja i egzistencijalne introspekcije  (i ine slične stvari kojima čovjek sebe želi išamarati ne bi li se osvijestio u nekom , hm...eto, ma istina je, sizifovskom naporu u kojem nam valja život trpjeti)...

   ...ja ne razmišljam manje i ne ljubim manje svijet koji nazivam svojim, ne čitam manje, ali...

   ...radim više (ne toliko više koliko ovih  dana fizički  rad ima prevagu nad psiho-mozganjem, divan osjećaj, primarno ljudski)...  i na obje ruke (o, Bože, kako su ostarile ...) pod prstima žuljevi se nanizali, u leđima, kad ih ispravim, osjećam bol, no ona mi ipak godi...umor je ušao u mene, i kad uspijem sjesti, zapaliti, dogodi mi se 

da zaklopim oči i ne osjećam ništa osim svojega disanja, i osjećaja mira 

i

ništa...treba  samo disati...

(kako je u tome trenu sve ostalo na svijetu nebitno!)

...disati...ne misliti...zaklopiti oči...

idemo dalje, gotova cigareta... valja raditi !





augustin @ 13:50 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 19, 2006

   Knjiga je pročitana.

   Stara je, načeta vremenom (objavljena 1949. u Beogradu, cena 125 dinara),  na svakoj stranici posuta  je crnosivkastim mrljama vlage, stranice žuto-smeđe,  korice nagrižene po obrubima (treba rukovati nježno s njezinim krhkim papirima…)

  

      « Putovanje jednog prirodoslovca oko svijeta» započelo je 27. prosinca 1831. na jedrenjaku Beagle.   Taj je prirodoslovac bio tada 22 godišnji  Charles Darwin. Svoje je putovanje započeo iz luke Davenport, kako bi  na tako veličanstvenom, a surovom putu  pronalazio, promatrao, opisivao sve ono što je tadašnjem svijetu bilo nepoznato. A danas, nažalost,  sve to uzimamo zdravo za gotovo.

     U 5 godina svoga putovanja obišao je putujući Atlanskim oceanom  obale Južne Amerike, u Tihom oceanu boravio  na Galapagosu, plovio do Tahitija, pa do Australije, da bi se Indijskim oceanom preko Rta Dobre nade 2. listopada 1836. vratio u Englesku.

 

    Iščitavajući rečenice  njegovoga  brodskog dnevnika, zajedno s njim osjećajući ushićenje,  mene je  osobito oduševio s kolikim je žarom, ne poimajući svoju važnu ulogu u otkrivanju novih predjela zemaljske naše kugle, njezinih bića, pojavnosti, snage i ljepote, pisao o svojim otkrićima…tako skroman  mladić, toliko zaljubljen u vrli novi svijet  kojega otkriva…Nije ni slutio kako će promijeniti načela , srušiti  neke mitove, a neke izmijeniti i nadopuniti..

  

   Na kraju njegovih  zapisa pročitala sam neke  misli kojima poučava buduće istraživače, no  osjetila  sam se slobodnom nazvati se i sama istraživačem, mornarom, no ne nekih dalekih, neistraženih geografskih predjela, nego... svoga života, onog koji je u meni, onog koji mi je darovan, života i ljudi oko sebe,  ne(u)poznatog života kojega  tek trebam otkriti, upoznati, istražiti… (jer... nije li život more?):

 

    « Treba da ga takvo putovanje pouči, da bude dobroćudno strpljiv, da ne bude sebičan , da  navikne samostalno postupati i da se najbolje koristi svakom prilikom.

    Ukratko, treba da ima značajna svojstva dobrih mornara.

    Putovanje treba da ga također nauči nepovjerenju; ali će ipak istodobno otkriti, koliko još ima ljudi zaista dobrog srca, s kojima nije imao nikada prije, a niti će imati ikada kasnije bilo kakvih veza, a koji su ipak pripravni da mu pruže najnesebičniju pomoć.»

 


Knjiga je pročitana.

Na putu sam…mornar sam...

   

 

augustin @ 19:38 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 18, 2006




Neke stvari mogu vratiti osmijeh na lice,
osnažiti  duh za nove korake koji čekaju na putu
 jer onima koji gaje duh ništa nije nemoguće 
(ako je vjerovati  H. MIlleru)

 neke pjesme koje slušate uz jutarnju kavu 
mogu vas nogom u guzicu trknit :
Diž' se, ajde!!!
(optimizam vratit?)


...a mogu sanjati, da, da,
pa  barem mi to ne može nitko zabranit,
 ljeto kakvo je trebalo bit,
 balun za picigin (a ja letim ka pingvin),
more i vino pit, 
na vrućem suncu izgorit...

ništa mi neće ovi dan pokvarit,
 ništa mi neće ovi dan pokvarit,
ništa mi neće ovi dan pokvarit...


augustin @ 08:27 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 16, 2006






Mama, a gdje je tata?

 Tata radi, sine.

 A kad će doć?

 Kad završi s poslom, ljubavi.

 A zašto je stalno na poslu?

 Pa, da može tebi i braci kupiti sladoled!

 Ali, ja neću sladoled, ja hoću tatu.

 



 

Znam… i ja, srećo.

 

 

augustin @ 16:13 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 14, 2006






da...summertime blues...
(večeras, blues za mene)

jer

 danas  sam  raskrstila  s njim,



i želim tugovati, iako ljuta…
(
hush, little baby, 
don't you cry)

Nebo sam ošinula  strogim pogledom 
kada sam s dvorišta skupila 
još jednu smočenu hrpu rublja.
Oblaci nimalo ljetnih boja
već neko vrijeme 
prosipaju kišu nada mnom.

I znam, 
ljeto me napustilo,
kukavički,
naglo i šutke
s tek nekoliko razglednica s mora...

Uskratilo mi je
sunce 
na šalici prve jutarnje kave
i
toplinu 
jutra u dječjim sobama, 
ležanje pod orahom 
i
večeri na terasi 
uz žar zadnje cigarete, 
uskratilo mi
 noći bez pokrivača,
      noći  gole i tople ... 

Ako se ipak i pojavi, 
ne vrijedi mu:
ove godine  
u dnevnik svoga života
svejedno ću mu  upisati 
neopravdani izostanak...




augustin @ 22:30 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 13, 2006

                                                          
     

     Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja.
    
     Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.

    Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.

     O, kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne puteve kroz beskraj, 
na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
     
     I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?
 
 
                                              


(izgubljeno/nađeno...na papiru istipkana, stajala je ova Šimićeva pjesma iznad stola u mom studentskom stančiću u Drinskoj ulici,  a eto, večeras je pronašla među bilježnicama koje sam s nostalgijom iščitavala prisjećajući se trenutaka u kojima sam  ovakve stihove sasvim ozbiljno shvaćala... nikada nisam ni prestajala, čini se...)

augustin @ 22:53 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 11, 2006



...
she's got a smile that it seems to me
reminds me of  childhood memories
where everything
was as fresh as the bright blue sky
...


da, jutros je  nebo  svježe  i plavo, 
dobro jutro, svijete moje, 
dooobro juto!



augustin @ 09:54 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 10, 2006



 
u  njihovoj  plavoj dječjoj sobi 
večernja svjetlost s ulice šutke uranja kroz šalukatre
...
 mama sluša kako smireno dišu dok,
nakon sunčanog dana igre, lopte i djetinjstva,
po svježe okupanim licima sjene plešu sa snom,

sjene plešu
...
  
na velikom krevetu  leže njih četvero:
  medu je obuhvatio Mata,
Matu Jure,
  a mama sve njih
...

 i često  mama poželi 
da ima još koju ruku 
pa da ih  sve zajedno zagrli čvrsto oko sebe
jer
da je manji krevet 
ne bi za leđima  ležala hladna praznina
...

u plavoj dječjoj sobi
tada poželi ona
da i nju netko tako zagrli,
da nasloni vrat na rame
u krevetu punom ljubavi
...




augustin @ 23:18 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 9, 2006







A ponekad ( kao recimo danas)
kad se  u  prenatrpanoj glavi začuje čudno pucketanje,
treba sve poslati k vragu, 
i kuću, i obaveze, čeprkanje po dvorištu, i isprazne priče, 
i sve koji to zaslužuju,  
ostaviti prljavo suđe od ručka na stolu,  
živjeti treba san,
sjesti u auto, stisnuti gas, 
pustiti glasno pjesmu uz koju ćeš zapjevati, zapaliti cigaretu ...

I want more

impossible to ignore,
impossible to ignore

...i otići na neko mjesto gdje je sve nebitno, 
sve
osim tebe sama i svemira koji te okružuje...
a totally amazind mind


na neko ovakvo mjesto...





ostaviti svoje korake na pijesku...




dopustiti da ti se sa životom miješaju snovi...


 

pogledati u nebo iznad sebe, 
zagaziti u  hladnu rijeku,
i ...duuuboko udahnuti....








And they'll come true
impossible not to do
   impossible not to do...







augustin @ 23:36 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 7, 2006





   Ponekad, kao recimo  večeras, kad vani u svoj svojoj snazi huči vjetar, ne pokazujući milost, kad  ulična rasvjeta crkne, kad sjedim  u tami koju krade  svjetlo s ekrana, potrebna mi je doza Radioheada…

     (a heart that's full up like a landfill...)


   Tada, kao recimo večeras, ovu pjesmu, ovu moju uspavanku  ritualno si puštam  taman da mi malo duh zgrčen umorom opusti kroz melodiju, tek toliko da mi da da osjetim neku novu snagu (jer ima je ipak), da mi ublaži boru između obrva (bruises that won't heal)  i za ono malo da se ne osjećam kao orahova ljuska bačena u ocean…

 

   (..opet niz neizrečnih misli…)

 

    A sada, čitaj : baš ovu večer, osjećam se kao buba zgnječena na tlu, baš onako...zgažena nogom kišnog i hladnog ponedjeljka, zgažena nogom kućanskih poslova (a job that slowly kills you), pogrešaka u odgajanju djecu i upornim ispravljanjem istih, neprisustvom njihovog oca, zgažena osjećajem usamljenosti...zgažena, zgnječena…

       
     ( I look so tired-unhappy…)


   

 

    Ponekad, kao recimo danas, kao recimo večeras, poželim  otići na pusti otok, negdje daleko, daleko…daleko…

     ( with no alarms, and no surprises… please …
                                                                                                    silent silence.....)





augustin @ 23:12 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 6, 2006




Kiša nas je dočekala negdje pred Donjim Miholjcem. Na upravljačkoj ploči treperila su svjetla sata, 20:58. Brisači su brljali po staklu. Iznad volana se prostrla zastava neba u samo par boja zalazećeg sunca koje je već negdje, u tko zna kojem kraju svijeta, toga trena nagovještavalo juto novoga dana na ovome planetu. I opet sam se morala oduprijeti hipnotizirajućoj ljepoti obzorja koje je mamilo, okivalo moj pogled.
Moji su dečki čvrsto zaspali nedugo kako smo napustili Osijek ( sladoled i tobogani, šetnja po Dravi učinili su svoje), i kad sam se okrenula da ih pogledam, nasmiješila sam se i shvatila da su oni moje najveće blago koje ću ikada imati, ali ugrize me savjest: zašto onda nekada poželim da živim nekim drugim životom?
Na gotovo pustoj cesti ususret mi je dolazila noć, horizont se sužavao obrubljen tamom, a na rubnicima stražarila su bijela i crvena stakalca. Bijele isprekidane linije na sredini magistrale gutao je automobil. Dobar osjećaj, imati moć nad njim.
Na radiju zasvira ova pjesma… polagano stišćem papučicu gasa… povede me osjećaj spokoja i neke čudne nepomirenosti sa svojom vlastitom sudbinom…izazov…nagon…instinkt…želja… što li već ?
Zaboravljam na svoje usanjano blago,  i kako osjećam brzinu, spojenost sa cestom kojom vozim, nešto kao da me poziva: Vozi, ne staj…pred sobom nemaš cilj, imaš samo put…

Ali………..neka, pjesma kaže: Home, home, where I wanted to go, home…
Gdje god on bio, taj dom u koji me zove nešto u nutrini mojega bića, ja ću mu već doći, cesta je moj prijatelj... već će me odvesti jednom…

Ovo je bio dobar dan.
I've enjoyed the ride today… 




(ravnica i bagremova šuma na cesti Sotin-Lovas)




(naravno, opet konji)



(ehhh, Dunave...)



    ( i opet na Dravi)


home, again...do neke nove rijeke....





augustin @ 23:05 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 5, 2006

( I tako to biva (kad neće, neće) pa se večeras se provlačim pjesmom jer ovaj subotnji hladni dan , škrt u dozama sunca, zatvara lijeno kapke umorom i laganom glavoboljom...
Samo da dovršim stihove s kojima sam započela dan za kuhinjskim stolom, šalicom kave i cigaretom, s njima ću neke misli, jer ih ni sama ne uspijevam ukotviti u zaključak, ostaviti nedorečene, zasada barem.
A sutra, Dunave, dolazim... )


MOJE NEPOZNATO BIĆE

Ja se pitam često:tko sam ja,
ovaj tuđinac,
i strepim.
Osjećam se tako mračnim,
tuđim
i slijepim.

U sjeni duše igra mreža boja.
Jesam li došao sa raskršća
ili iz tundre, sa stepa?
Možda slutim, kad se grud ziba,
nešto strahovito lijepa;
ali ne umijem reći
tko sam, kako i zašto,
ni kuda,
nego se čudim.

Kako ću prijeći na mjesec,
pa s mjeseca na sunce,
pa na najdalje zvijezde?
Ja sam taj most, ali opet najdublja noć
preko sebe,
tajnost.

Mogu da poznam teoreme,
ali nikada neću da riješim
svoje vlastite probleme.
Iz svijeta nešto me cijepa,
svejedno, sila sam slijepa,
čudnovata i jedna;
Taj zagonetni znak pitanja,
no vrelo najdubljih slasti
od muka čedna.

Ja neću pući
kao kakav šareni mjehur:
no bojim se da sam strijela
koju će tetiva odapeti, i da u prostor leti.

Taj znak gorući.

(Ujević, naravno)
augustin @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 4, 2006




dakle, with a little help from my friend... 

(hvala ti ,deda šadrvane, na tehničkoj podršci, strpljenju i čeličnim živcima, oprosti za nekoliko  novih sijedih vlasi:)
mogu i ja  večeras pjesmom reći.. all right now,
...da, da, sad je sve u redu.. nema kiše, nema mraka, nema spavanja, nema umora, nema tuge... samo rock and roll:)




augustin @ 22:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare







ne želeći se suočiti sa pogledom u odlasku
rukama  si zaklonila  svoje lice od mene   


(ne pitam zašto, a htjela bih … reci mi…
ne čini mi to kad već znaš
da ti tijelo pratim očajem…)

...
znam


Dišeš polako, kao da i ne…

polutama liježe preko plahte tvojega tijela,
i odiže se sunce preko kostiju golih ramena,
sjena tvoje kose, susret usana i potiljka 
dočekuje jutro u mome dodiru
i ne vidim ti usne, a čujem uzdah, 
kako se s njega prelama šapat ,
i ne vidim ti oči, a znam da ih sklapaš sjećanjima ...
Na toplim se leđima tvojim
rukuju traci svjetlosti koje sakupljaju naš dah u čežnji

Tu, tamo i ponekad, zovem te Glorija…
… 

i kad bih ti kosu maknula s obraza,
bojim se, što bih vidjela? 









augustin @ 12:45 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 2, 2006
    Opet sam lagala… pa dobro, i ja sam od krvi i mesa, dogodi se i meni, no, priznajem (iako sam se trudila, doduše ne baš svojski,  da tako ne bude) znala sam da obećanje neću ispuniti, da, ono obećanje dano neki dan, ono  samouvjereno obećanje sa silnim uskličnicima  kako ću se potruditi i razmisliti o svojim  željama, o svim svojim željama… ma, kako bilo,rekla sam oprosti zbog toga,  dogovor je sada drugačiji, ne mogu ništa na silu, a obećavati više neću ništa (obećajem?!, ma lažem!), učinit ću to jednom kada budem mogla o tome razmišljati, a dosada nisam nikada smatrala bitnim u to ulaziti (pod tepih , pod tepih s tim!)
 
   Ali, od prošlog se tjedna, nebo se,(?, u nepoznavanju toga nepoznatog, nemam bolje riječi) čini se, odlučilo nakloniti meni, pa su neke kućice tih neispunjenih želja dobile svoju kvačicu …nisam se nadala, nisam tražila, nisam očekivala, a tako je malo trebalo da se osjetim ispunjena srećom.
 
   Neke su male i jednostavne  stvari, neki su dragi ljudi učinili da se osjetim najsretnijom i najvažnijom osobom na cijelom svijetu… bilo da sam plakala ili se smijala ,  to je bio predivan  osjećaj …još uvijek je.
 
   Netko je pročitao moje misli, netko me razumio kad nitko drugi nije, netko me slušao i  ispunio  slučajno izrečene i neizrečene želje, netko je bio prijatelj i više od toga, nekome sam, kad samoj sebi nisam,  ja bila važna…
 
 
Jedan ostvareni susret
Jedna darovana majica
Jedna prijateljska pjesma
Jedan neočekivani dolazak
Jedna ljetna oluja
 
Pet malih stvari, a gle, koliko sam sretna!
augustin @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.