za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog - kolovoz 2007
srijeda, kolovoz 29, 2007
Bojiš se nekog vanjskog nepoznatog neprijatelja. 
Nepoznatog jer lice mu nije definirano, ali su  neki obrisi njegove pripadnosti određenim grupama malo jasniji. Znamo, što bi se reklo, odakle puše vjetar koji nam ne donosi dobro. I svi gledamo na tu stranu spremni na otpor, borbu za naš opstanak, u mušketirskom stilu - svi za jednog, jedan za sve.
I u jeku borbe, kad već uhvatiš ruku prijatelja da ga spasiš, jedan drugi  "prijatelj" silovito te udari po ruci.

Al', ti ne puštaš.
augustin @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 26, 2007

drugi netko već je pjeva.



(...mjesec je pun duga...
I iako se često mijenjamo,
ipak znamo
tko smo doista.)









augustin @ 10:19 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 22, 2007



Jučer su mu srušili kuću,
ali meni su ostali okviri.






















augustin @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 20, 2007
Moja translokacija  (nema veze s lokanjem)  iz village people u boys are back to town završila je danas popodne. Nisam nimalo sretna zbog toga. Već mi nedostaje to blentavo rasuto selo od dvadesetak kuća a  bez asfalta, bez ijednog dućana, pekare il birtije, a kamoli crkve, ali s ovakvom tablom na svome početku.

                                                       

Fali mi naša kuća (u ovoj se osjećam ko stranac), utabano neuredno dvorište, psi i mačići, onaj zrak i miris šume i magle predvečerja koja se spustila u dolinu (eh, to je poezija pogleda na prirodu).
Blesavo je što sam tužna, a već sutra mogu otići natrag. Provela sam cijelo ljeto na ranču ne mareći za dane u tjednu, za datume, neopterećeno i pomalo robinzonovski  u spoznaji kako je stvarno korisno što imam obrve i dlake u nosu da mogu preživjeti znoj s čela i prašinu sijena, brze reflekse u izbjegavanju šamara kravljih repova i ruke dovoljno uporne da bez problema nanašam kante vode za 60-ak telaca.  
Cijeli moj mjesecipol godišnji provela sam radeći u štali, dižući se u zoru, čisteći kravlju balegu (dobro, ovo nije baš poezija za svačiji želudac) dojeći i hraneći krave s kojima ubrzo započneš i razgovor (kad ti od toliko kuma ni jedna ne dođe na kavu jer krave, znate, smrde), napajajući male telce mlijekom, a one veće sijenom i smjesom (tek sad shvaćam pojam blagotelećeg pogleda).
Rekoše mi da sam seljanka, da mi nije sila raditi jer imam svoj posao, za što sam se ja školovala?, što da me vide moje prijateljice i tome slično. Mene nije sramota čistiti kravlja govna ni prati im vimena ni pržiti se na suncu usred njive ako ću time njemu pomoći jer u selu u kojem većina živi od socijalne pomoći i dječjih doplataka još uvijek ne možeš naći radnika.  Ma da, sramota je raditi…Što bi?
Ipak, sve ovo vrijeme, koliko god navečer umorna bila, najsretnija sam bila. U životu. Toliko puta mi je srce bilo puno da sam mislila- puknut će. Neće izdržati. Osjetila sam zadovoljstvo gledajući njih trojicu kako rade, kako se igraju, kako su zajedno. I kad čovjek toliko fizički radi, puno razmišlja. Pa uz toliko stvari koje su mi se motale po glavi (od glupe Madonine pjesme do  Katinog odlaska na novi posao, tatine bolesti, neplaćenih kredita, novog fotoaparata, sličnostima žena i krava, utjecaju okoline i gena na karakter, etc.) razmišljala sam o onoj izreci kako nije sretan onaj tko puno ima nego onaj tko je zadovoljan s onim što ima.
Ja sam sretna osoba. Bez obzira na sve drugo što prijeti da će se izgubiti, dok imam njih trojicu, imam sve.


                                                      


augustin @ 22:13 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 1, 2007











augustin @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.