za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog - rujan 2006
subota, rujan 30, 2006

 




...
treba biti vrlo jak da se ne padne


  

treba imati štap 

ili krila

 




augustin @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, rujan 26, 2006


utisni
 
  svakom borom svog umornog dlana
   otisak zajedničkog jutra na moj obraz
    (duboka se riječna korita  smještaju u kutovima usana)
                     riječ poljubac traži … a prolije se poraz.
 
 uzmi
    
  tu iglu , sudbinom izoštrenu u  tupu bol,
   kroz ušicu  provuci fragmente ljubavi zacijeljene navikom –
     zašij izbrazdane tragove čekanja 
         ( jastuk se  već pretvara u sol)
              probuši opnu  ove  teške šutnje…  krikom.
 
 
 
 
al' dopusti mi…
 … kad  jednom  u grču ponos zgrabim noktima,
         a novo se jutro uz nas probudi bez sjaja,
     kad budemo sami a svatko u svojim snovima,
                      - zavezati čvor… na koncu našeg kraja.





augustin @ 22:51 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
subota, rujan 23, 2006


...vodim neke borbe na nekoliko različitih bojišta, ali nisu to ratovi...ne.

   I nije me briga hoću li izgubiti ili pobijediti, jer...nije to glavni cilj ratovanja kod mene.

   Važno mi je samo da  napokon raščistim neka područja  u sebi tako što ću se suočiti licem u lice  sa drugima koji su na onoj strani  te takozvane životne bojišnice na kojima  izgovorene riječi mogu ubiti , mjesto gdje pogledi u nemoći  viču, a dodiri kojih nema prže u prolasku tijela...mjesta na kojima pruženi dlan  u primirju ostaje usamljen.

   Samo mi treba malo vremena, malo više strpljenja, a razumijevanja već imam... i potrebno mi je zatvoriti sve putove kojima drugi mogu doći i pomoći ili odmoći jer  su neke velike i važne bitke ponekad  ipak samo -  dvoboji.


augustin @ 06:53 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 18, 2006

 

Kada sam, prije kojih trinaestak godina, 
prvi čula  tvoj glas, tvoj topli smijeh, 
kada sam se nasmijala tvome iskričavom humoru,
i osjetila tvoj duh koji je iz tebe strujao žicama gitare,
možda i nisam isprva shvaćala ljubav 
kojom stvaraš svoju glazbu 
niti sam posve razumjela riječi tvojih stihova, 
ali, od tada, neizostavan  si dio moga života.
I znam da je smiješno, ali
jednom davno sam te sanjala kako si, ispustivši gitaru,
uzeo moju ruku i kako me  tada , snažno i nježno u isti tren,
obuzela toplina melodije koja je lebdjela pod nebeskim svodom, 
taj smo dan opljačkali banku, odvezli se svijetloplavim kabrioletom,
tad si me  zagrlio   govoreći:" Ti si moja djevojka, ti me razumiješ..."
Neki me dan mama upitala, začuvši kako tvoja glazba odzvanja iz auta:
"Pa ti još slušaš tog Hendrixa?"
"A, kako znaš da je to Hendrix?", nasmijala sam se.
"A, Bože, trpim ga već par godina, već ga i ja poznajem!"
Zamislila sam se -  kako je moguće 
da me ta srednjoškolska ljubav  prema tebi nije prošla. .. 
Znam zašto...
uvukao si mi se duboko  pod kožu,
postao si nedjeljivi  dio  moga duha, 
a svojim si  izvanrednim sviranjem,
oblikujući  glazbu  neponovljivih  dimenzija
i slobodom svoga izražavanja
bio uvijek izvor moje snage 
i ta me neiscrpna snaga
činila nezaustavljivom u svemu. 
I, kad te slušam, osjetim  da ona dolazi iz tebe,
iz tvoje glazbe s kojom si na  tako čudesan način vodio ljubav...

......a ova pjesma, to si ti... hvala, Jimmy







augustin @ 21:53 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 17, 2006

A početak priče ide nekako ovako:

Po šumi, 
širom, bez staze,
puta, 
Ježurka Ježić 
povazdan luta, 
i u našu kućicu doluta.

     Da, da, može i taj zadnji stih:) 
     Neku večer, taman sam klince spremala na spavanje, dotrči Jure  do mene i kaže mi kako je vidio ježa u našoj kući!  E, pa  sad, ja odmah pomislila kako je već vrijeme  da im promijenim priču za laku noć jer su već počeli izmišljati. Kad, gle, odvede me do kuhinje, a  tamo -  smjestio se  ježić




(bolje da kažem, dobar primjerak ježevskog roda) u kut šanka i gleda u nas, milo, okicama malim, a mi u njega, to jest ja- velikim okama! ( a nije to ono, u strahu su velike oči, nego više od silnog čuđenja). 
    Zasigurno je dolutao sa travnjaka preko terase, pa se sakrio gdje mu je najbolje bilo. Budući da pojma nemam što ježevi vole klopati, a nisam imala ništa od onoga četverosatnoga ručka u Brankovoj pjesmi, dali smo mu malo kruha i sira pa je smazao to bez problema! (nije ni čudo što je tako velik:)
     Uh, a kako ga namamiti van? Jedva nekako, naguravala sam  ga, što sam nježnije mogla, nekim štapom pa je ušao u kantu i pustili smo ga van- malo je podigao njuškicu čim je osjetio svježu travu i pozdravio nas, Jura i Mate su mu mahali, a on je odjahao u suton! ups, kriva priča, dakle, a on je brzo šmugnuo  u čemprese, pjevajući : Kućico moja, najljepši raju!

     Hm, ali , tu večer nije završila,jer dok smo prepričavalli doživljaje,  nakon sat vremena, ispred ulaznih vrata začujem nekakvo komešanje... Ja na vrata , a u mene gledaju dva para svijetlih okica malenih lija!! A preslatke su bile!
No, ipak ,  bilo  mi je dosta tog životinjskog carstva! Pa što je ovo više??!! Potjeram ih, i kažem samoj sebi: Još mi samo medvjed fali!!! :)
 (ali, nije došao, još:)

Ne znam, ali stvarno ću im morati   pričati neku drugu priču!
 

augustin @ 10:15 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 14, 2006





        Jutros, u svježini novoga dana, kroz slavljenički  vrisak njegovoga rađanja, jesen je izrodila maglu. Magistrala je ulazeći u nju vijugala lijeno držeći se krajevima za vinograde u snu i kukuruzišta kojima je čuperke kvasila rosa. Na tom dijelu ceste, gdje vam se odjednom pred očima rastoči Slavonija u svojoj ljepoti, usporila sam vožnju, isključila cd i ogledala se oko sebe.
        
           I …sve se usporilo… vrijeme je stalo… svijet se zaustavio.
        
        Dobro poznavajući taj krajolik kojem sam se predavala, nije me iznenadio, ali je osjećaj  koji me prožeo kada sam se ovoga, ni po čemu drugačijeg jutra suočila s njim, bio smirujući… ispunjavajući me potpuno, a u isti čas ostavljajući me laganom , kao da nemam ni jedne jedine  misli u sebi , kao da nema(m) nikoga na ovome svijetu, samo ja i taj put koji se prostro ispred mene … taj put u maglu, bez straha i očekivanja što me čeka u njoj.
       Da, takav neobičan osjećaj koji se teško dade isklesati riječima koje ljudi poznaju… osjećaj  koji vas je, nakon namjernog bacanja sa visoke litice kada vam srce gotovo iskače iz grudi, kada ste se, primorani, šutke  pomirili sa svima i gutnuli svoj život kao (ne)zasluženi šamar i tešku psovku, dočekao kao sigurnosna mreža, poput nekog blagoslova nad glavom  i čina odrješenja svih  grijeha. I ta mreža vaš je novi glas, snažniji i glasniji.
        I kroz tu maglu jedna se misao, kao dijete kroz dvorišnu ogradu, provukla u mene.  
        Misao sveobuhvatnosti u bespovratnoj prošlosti za leđima i neumitnog približavanja budućnosti u kojoj se nadate konačno podvući odgovore  na ona pitanja koje ste si jednom postavili(i vise vam nad glavom kao teška pokora), upitnike zamijeniti točkom na kraju, ili barem s tri…    
      Misao kojom ste napokon shvatili važnost istjecanja vremena u pješčaniku vlastitoga života u kojem  prolazite kroz metamorfozu sebe  da bi u svojoj konačnici ipak ostala nedovršena. I ne znam, i ne znam želim li znati je li ta nedovršenost ipak smisao kraja ili nije…ali, ostaje iščekivanje, i to je put , a mi smo putnici koji smisao ispunjavamo u traženju.
      Ta misao, poput točke u kojoj se ukrštaju nadanja, želje, pobjede i porazi, čežnje, strahovi i  boli, ipak me optimistično dočekala na dnu planine s koje sam se jednom bacila, suočivši me sa činjenicom da odgovorna moram biti samo svojoj savjesti i da je vrijeme da pokažem zube onima pred kojima sam ih naivno skrivala iza osmijeha strpljivosti.
      
     Ovo je jutro  ipak drugačije od drugih… napokon,  sad mogu  ustati iz kreveta ne osjećajući nepodnošljivu težinu  krivnje zbog propuštenih prilika koje mi je život dao…. i još daje, jer… pješčani sat života ne može se okrenuti na drugu stranu i  treba iskoristiti svako njegovo zrnce.
 




augustin @ 07:32 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, rujan 12, 2006


Pa,  društvo, 
ako još niste večerali, slobodno se poslužite, 
i , ne bojte, ima još, samo dok naberem:)
( orasi su vam na dnu, tko ima zube za lomiti)




A mome Jurici ispao je prvi mliječni zubić, krezumice mi!
za njega danas samo smokve:)



augustin @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 10, 2006
.... dakle, dok još bećarac odzvanja glavom ( a  moja  glava uuuh!... a hoće to kad se počne sa starom šljivovicom:))
  "
I sinoć sam na stojećki dvije,
    u birtiji popio rakije, u birtiji popio rakije!"...
hehe

Ma, to su bili svatovi ! !
Počelo je sa kumovom zdravicom: 

        Dižem ovu čašu u zdravlje naših mladenaca
        Neka im  život bude pun zdravlja,
        Kuća puna djece, njive nek im zlatom rode, a
        iznad svega ljubav nek ih prati  i Božji blagoslov!

    Tako se mlada, kad đuvegija dođe sa svojim svatima po nju, oprašta ( u suzama, eh, sele moja!) sa svojim roditeljima, braćom , sestrama, rodbinom i susjedima; napušta roditeljsku kuću i svoj dvor... Tamburaši pjevaju dok mladenkini mama i tata u suzama grle svoju kćer:
                
Nasloni se jelika na bora, 
                   ee, nasloni se jelika na bor... 
                Sele mora ostaviti dvora, 
                  eeej, sele mora ostaviti dvor...

     Svati se kite ružmarinom i hrvatskom trobojnicom, djeverovi peškirima tkanim na tkalačkom stanu, rakija se pije redom i nazdravlja u njihovu čast! 

 Aaaa, baš je bilo veselo! ! Kako ja imam neke bećarske gene, nije mi trebalo puno da se uhvatim u kolo, pa redom: logovac (
Ljubio sam curicu u šumi na panju, kad ne daju po noći , a ja ću po danu! ),
 
pa kukunješće (Ee, vi svatovi, ko pokislo sijeno, pa je vama zaigrati lijeno, e,pa je vama zaigrati lijeno!), ružmarin (Savio se ružmarin diki na šešir, rastaju se dan i noć: diko, laku noć ! ), 
nebesko (e, tu sam ja zaključila da se u štiklama  nikako ne može plesati slavonsko kolo!), 
a  tek taraban! (Tarabane, Slavonije cvijeće, nema onog tko te igrat neće; Joj, što volim igrat tarabana- gore skočim , dole idem sama! :)
E,pa k vrapcu ,  odu  i moje cipele!! Neka, tabani baš popravo riljavi (tak se to kod nas kaže, da ne kažem divani), ali se zato nisam zaustavila ni kad je sarma došla na stol:)
Moram priznati, falilo mi nekako takvog općenarodnog veselja, razbijanja čaša,i baš se i jesam proveselila, onako po slavonski, bećarski, uz tamburaše i drage ljude.. a glava nek boli, vrijedilo je jer tko zna kada ću opet imati prilike zavriskat u kolu i zapjevati: 
 Na ćupriji popucale planke, nema cura ko što su Sopjanke, 
                  eeej nema cura ko što su Sopjanke:)

Mladencima nek  je sa srećom, a nama kićenim svatovima nek ne fali veselja u ovaj sretan  dan!
 A sad se još malo idemo keriti kod kuma, a to je već druga priča:)
 
augustin @ 10:53 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 7, 2006



Kad je dan dug, a noć, noć je samo tvoja,
    I siguran si, proživio si dosta u svome životu,
             ipak… ne odustaj, jer svi plaču, 
                     svi , svi  ponekad osjećaju bol…
 
Ali… (hej, ali…) dobro je znati da i  negdje daleko postoje  ljudi kojima je stalo do vas, iako vas osobno nisu nikad vidjeli
dobro je znati da ih uvijek  možete nazvati i razgovarati, smijati se s njima… plakati
dobro je znati da   nekome možete poslati poruku tek toliko da pozdravite, kome možete reći one stvari koje sebi samima ne želite priznati, saslušati savjet ili jednostavno čuti: znam kako ti je, razumijem te…
dobro je znati da vas netko sluša, 
da razmišlja o vama,  da osjećate da niste sami koliko god sami bili
da… dobar je to osjećaj imati prijatelje…daleke, a uvijek uz vas
 
 
 
Nađi utjehu u prijatelju
                         jer nisi sam…
 
If you feel like you're alone,
                    no, no, no, you are not alone…
 
 
A jedan mladić reče: Govori nam o prijateljstvu:
I on odvrati govoreći:
Vaš je prijatelj zadovoljenje vaših potreba.
On je vaša trpeza i vaše ognjište.
Jer , dolazite k njemu gladni , i ištete od njega spokoja.
I kad on šuti, vaše srce ne prestaje osluškivati njegovo srce,
Jer, bez riječi, u prijateljstvu, sve se misli, sve čežnje, 
sva iščekivanja rađaju i dijele s radošću koja se ne izvikuje.
Kad se opraštate s prijateljem, ne žalostite se…
Jer, što vam je prijatelj da biste ga tražili da s vama ubija vrijeme?
Potražite ga uvijek da oživite vrijeme.
Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu;
I neka u slatkoći prijateljstva bude smijeha, i diobe radosti.
  
(H. Džubran, Prorok)
 




augustin @ 23:23 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
utorak, rujan 5, 2006



Svakidašnji (ne)naviknuti trenutci

  već izoštrene grubosti tvoga neprisustva

        raspliću  moje uporno nadanje

 

   u nijekanju očiglednog

         granice očekivanja  izgaraju u tanke niti

           a

             čekanje za praznim stolom

                  slaže  se u mozaik svakodnevice

 

  "uzalud" postaje imperativom

  …

 

   Pričaj sa mnom, 
           riječi propadaju u prazninu ispred mene


 

 

 

augustin @ 21:58 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 3, 2006



Draga Noria, ovom  ti pjesmom želim nekako   zahvaliti na tvojemu poklonu koji me veoma ugodno iznenadio, i iako ti je mama rekla da ako se počnemo oduživati za poklone, oni gube smisao, ipak, zaključile smo da  mame ne treba slušati uvijek, a ja bih ti  na ovaj način samo željela učiniti nešto lijepo  za tebe, pa nek mi tvoja mama ne zamjeri:)
Nadam se da će ti se svidjeti.


augustin @ 21:41 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, rujan 2, 2006

Prije nekoliko dana konačno sam se odlučila do kraja pogledati 
film Romana Polanskog
Pijanist.
U nekoliko sam navrata počinjala gledati, no
nisam uspjela dalje od  scene prvog bombardiranja Varšave.

Još sam uvijek pod dojmom...
Razmišljam o  Židovu Wladeku  Szpilmanu i njegovoj ljubavi za glazbu, 
njegovoj borbi za  svoj život u varšavskom getu Drugog svjetskog rata, 
o trenu kada je u nekoj polurazrušenoj kući 
promrzao i izgladnio gotovo do smrti
pronašao konzervu,a 
 ničim je nije mogao otvoriti...
Tada sam shvatila   kako u  Čovjeku
ipak ima  snage s kojom se odbija predati
beznađu i očaju.
Da, uvijek je ima...




...svirao je Chopinovu baladu broj jedan

Što se s Wladekom dogodilo nakon te večeri,
otkrijte sami, 
ako ne uspijete, barem  ove večeri uživajte u Chopinu...

augustin @ 21:46 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.