za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog
nedjelja, studeni 12, 2006
    
    Kažu da se  ne valja  vraćati natrag ako si nešto zaboravio, to donosi nesreću… Jučer sam shvatila da ima nešto u tome… ah, pa znaju ljudi…
    Shvativši da će mi jedino  dosada biti suputnica u dvoipolsatnom putovanju do metropole, vratila sam se u kuću da uzmem neku knjigu s police, već pri tom eliminirajući neke teške, ozbiljne, dubokomisaone i tvrdoukoričene. Na prvoj polici do vrata odmah sam se, brzinski očnokolutajući, zaustavila  na Hesseovom Rosshaldeu – mala, mekana knjižica kako već džepna izdanja izgledaju -okej, može!
    Naravno, putujući vlakom, mene odmah obuzme sjeta na studentske dane kada sam redovno vikendima putovala u Osijek s ostatkom moje ekipe. Čim bi sjeli u onaj kaubojac (koji, kak se kaže, stane kod svake bandere), tek što smo odmakli od stanice, to se odmah vadile kutije s ručkovima  (mirisni pileći pohani bataci, sočne pečene kremenadle, malo kruha; scena kao iz Vlaka u snijegu kada djeca putuju sa punim torbama hrane),nedjeljni kolači iz celofana pa se uvijek nađe netko pametan  tko ponese vina il žeste pa polako… ima do Osijeka! A ja sam imala običaj da uvijek zaspem, ostali belaju, jambaju, a ja… spavam ko zaklana: taj kloparajući zvuk teškog vlaka na mene je djelovao kao hipnotizer sa svojim viskom.
   Sad ovako naspavana, gledala sam kroz prozor (ne naginji se kroz prozor, jel) u  sunčane zrake jutra koje je budilo  oranice otapajući polako njihov pokrivač od mraza i  šume u  magličastoj svili zore iz kojih su na doručak izlazile pomalo ohrabrene srne.  Najljepši prizori snene prirode budili su u meni osjećaje kojima sam zahvaljivala svojem djetinjstvu što me naučilo predati se i uživati u pogledu koji  je prijao duši i tijelu.
    Uzmem knjigu u ruke, prolistam je da zašušti blijedožuti papir pod prstima, i tek onda ugledam na prvoj stanici neke brojke, ispisane tintom: 11.11. 2000., Zagreb. Isprva sam buljila u te linije ne shvativši odmah da je to isti datum kao i današnji samo šest godina ranije kada sam isto putovala u Zagreb. Ne mogu opisati osjećaj koji me obuzeo u  času kada sam to shvatila: nevjerica, neka radost zbog te slučajnosti ( ali, zar je to slučajnost? ne vjerujem u to, nije ni radost)… kako god bilo, u to sam vrijeme za par dana obranila diplomsku radnju, imala već  godinu dana staža u školi, idućeg proljeća   postala nekom žena…a brzo su godine prošle i  kako  su samo požutjele stranice knjige…
      Do Zagreba sam je pročitala cijelu, i učinilo mi  se kao da se  nikad prije oči nisu prelamale  nad tim rečenicama kojima sam, iako s naporom, uspjela  zaokupiti misli i stegnuti osjećaje  kako  me težina odluke koju sam konačno donijela  ne bi poklopila, slomila i  uplašila, obeshrabrila u nakani okončanja onoga što doista želim, ali ne smijem niti ću imati.
      Grad  me nije baš toplo dočekao. U naletu hladnog vjetra, kaput sam zakopčala do grla, skrila se u šal, uzdahnula i krenula putem kojim sam mislila da  ipak neću skoro krenuti… gomila ljudi, buka užurbanog grada, dragi stihovi i pogled unatrag: 
zavirujem u gomilu,
 promatram svijet,
netko me traži,
ali ne, ne znam gdje….
 
 
(opet niz neizečenenih misli)
    
      U šetnji kroz gomilu ljudi koje nisam primjećivala niti gledala, između knjiga   koje sam prepoznavala, upoznavala, listala i čitala, Rossaldheu sam našla  društvo Umijećem dokolice, Marquesa sam pokupila zajedno s njegovim tužnim Kurvama, a Borqesovom Alephu i Izmišljajima dodala sam Knjigu snova.
   
    Svoju knjigu  od snova  taj sam dan zaklopila suzom.
augustin @ 13:18 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.