za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog
utorak, listopad 3, 2006

    Pssssst!
    Ja ću tiho jer moji  dečki  spavaju u susjednoj sobi… ne želim ih buditi tipkanjem po ovoj staroj tipkovnici iako mi dođe, kad ih gledam tako uspavane, dok ih slušam kako ujednačeno i smireno dišu, da ih probudim poljupcima i zagrljajima, da ih stisnem snagom svoje ljubavi….
    Noć   je… obilno se prolila po  prozorima… cigareta mi dimom samo škaklja nos. Ne mogu spavati. Srce mi kuca prebrzo da bih se mogla smiriti u krevetu.
 
     Danas... danas  mi je rođendan. Ne bilo koji  jer od kad sam rodila klince, moji su rođendani postali nebitni, ali ovaj je jedan od onih okruglih kad me malo nostalgija napokon dostigne i kad me neka pitanja zagolicaju više nego inače … i ne smijem se, ali… imam osmijeh na usnama…  
    Prvostupanjski je neki dan napisao kako  rođendan dođe kao nešto da se zericu osvrneš unazad, malo pogledaš unaprijed, e da bi znao šta si danas. No, da, čovjek je u pravu i budući da sam  se složila s njim, napišem mu ja  da je to sve osvrtanje nazad-naprijed baš na taj dan uobičajeno kad svih, ali  ipak još  uvijek ne znaš tko si, što si ni  gdje si… i još mu napišem da ima nešto zanimljivo- kad na taj dan ipak pomisliš da ćeš jednoga dana saznati odgovore… hm, da, pa ubijte me! Nepopravljivi sam optimist!
 Da se osvrnem dakle…
    1992. sam u gimnazijskoj  školskoj zadaćnici napisala nešto kao:
              Ja sada mogu hladno i bezveze
              i tako stoljećima ostati,
              bez ikakvog smisla, bez ikakve veze-
              niti što jesam, niti ću postati.
 
              I sve osjetit mogu u jednome trenu:
              Da peče, da grize, da zebe,
              Samo ne mogu raskrinkat si sjenu
              i napokon  - upoznati sebe.
 
 …još nisam to uspjela, a danas me prati ne samo moja sjena nego sjena mnogih ljudi koje sam u svojem životu imala sreću ili nesreću upoznati… Ne kajem se zbog svojih djela,  ne , jer time bih zanijekala sebe, što sam uradila, bilo pogrešno ili ispravno (vrijeme pokazuje i dan danas) uradila sam jer sam mislila najbolje… Neke stvari danas gledam drugačijim očima, neke stvari bolje i da nisam vidjela, ali… i  to sam ja…     
     Neke sam ljude voljela više, neke manje, a neke nisam, ali nisu to nikad osjetili… Imala sam najboljeg djeda na svijetu koji me othranio, koji me istinski volio i s kojim nikad nisam osjetila ljutnju zbog toga što su me svi  drugi ostavili, imala sam prijatelje s kojima sam se igrala skrivača ispod komšijskih čempresa, s kojima sam plesala i pjevala  na seoskim zabavama, one koje sam izgubila u ratu, a imali su tek 18. godina. Sad imam sjećanja na prvi poljubac kad sam vidjela zvijezde u tuđim očima, kupanje u  ljetnim  vodama  Drave, na  branje duhana rosnim jutrima, prve žuljeve isklesane na dječjim rukama.
      Imam (iako sad  više ne boli, prošlo je već i  vremena i oprostila sam) sjećanje na tešku očevu ruku, modrice po rukama od  njegovog stiska,  krv po obrazima, nerazumni i neshvatljivi bijes u njegovu pogledu  a u majčinu očaj i bespomoćnost u suzama. Vidim to tako kristalno  jasno, kao što vidim ovu njezinu zagrebačku čestitku u ruci. Al, neka, i to sam ja…a to su oni…
 
     Osvrćem se još… jer čini mi se da sam toliko toga proživjela u ovim proteklim godinama da kao da imam života za jednog 60-godišnjaka. Vidjela sam svijeta, bajnih gradova , još ljepših sela, čak sam i more koji put okusila, upoznala toliko ljudi koji su me mijenjali svojim stavovima, od kojih sam učila (iz njihovih grešaka, iz njihove dobrote) kako da sama od sebe napravim Čovjeka kojim se ponosim danas.  A koliko sam knjiga pročitala, koliko sam sudbina proživjela i opet učila… I ne mislim stati, a-a…
    Učim od svoje djece… njihov je osmijeh moja najveća inspiracija, njihov je zagrljaj moj najsnažniji štap, a njihov je otac moja ljubav koju trebam kao žena…i kad ih tako dječji zaigrane gledam, vidim sebe,  to sam ja, vidim da mogu biti sretna, jer  k vragu, to zaslužujem. Naučila sam tražiti ono što mi pripada, od njih…
 
   A  gledanje naprijed? U toj prostorno-vremenskoj odrednici ništa ne vidim… premutna je slika, a vidovita nisam…ne želim znati , ali ovo znam- želim još od života, više i bolje, i jače i snažnije i …još.
    I  kad padne zvijezda sa neba, još ću  uvijek, kao što to činim i  danas,  zaželjeti želju za sreću nekog drugog, ne za sebe. To ću već iznaći  sama. Pa od noćas neka teče trideseta, i četrdeseta i sedamdeseta i .. neka, kad dođe taj neki rođendan, kad mi zubi poispadaju i kosa posijedi, kad saznam barem neke odgovore,  kad im pokažem sličicu dvogodišnje djevojčice, tamo negdje iz 1978.   mogu mirno reći unucima: Eto, djeco, i  to sam ja, malo sam se… promijenila.

                                            
 
    
 
augustin @ 00:02 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.