za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog
ponedjeljak, siječanj 8, 2007
     

     Mariška… Mariška je doista bila posebna. Moja posljednja cimerica u esekerskom  dijelu života. Doselila se k meni, u drinsku garsonjeru negdje oko moga rođendana, 1998. u vrijeme kada su razmjene studenata postale uobičajene i nadasve zanimljiv dio studentskog života u kojem smo razmjenjivali i ne samo osobna intelektualna dostignuća, nego i jezike, strane.
     Od svih mojih cimerica (svaka čast Daši i Seni, Jelki i Žoletu, ali...) ona je bila najstaloženija. U nekoliko mjeseci našeg zajedničkoga života ona se  nikad  ni na što nije žalila. Ni na neurednu sobu, ni na zagubljene skripte, ni na stanarinu, ni na moje dugo spavanje kad ne bih imala predavanja, nije birala hranu,a od pića- samo vodu…Da,  bila je veoma jednostavna djevojka. Nije ostavljala opuške u kupatilu, dovodila društvo kasno u noć dok ja učim za sutrašnji ispit, nije mi nikad prigovorila što sam potrošila svu toplu vodu za tuširanje. Možda mi je samo jednom dala do znanja da je ljuta kad sam ranom zorom dovela ekipu nakon koncerta Tatwe u Bunkeru, tako što je digla nos i okrenula mi leđa pred svima.
    Dvosmjerna komunikacija riječima među nama nije nikad uspjela. Jednosmjerna da (iz moga smjera!). Ona je bila ta koja je slušala mene i moje monologe (a bilo ih je, da, da...) I uvijek je slušala, pozorno, gledala me bistrim očima kao da je svaka moja riječ koju izgovaram budući traktat nove svjetske filozofije (dobro, možda je koji put zijevnula pri tom!). Zavidjela sam joj kako je uvijek u pokretu, kretala se kao da ne hoda, ne dodiruje zemlju… Imala je divne obline tijela i uvijek se rumenila u licu koje mi je postalo tako drago da sam vikendom s nestrpljenjem čekala da se vratim u naš stan.
     Često sam znala učiti s njom. Sjećam se da smo zajedno radile na seminarskom radu za Stilistiku u kojoj sam trebala dubinski analizirati (e, sad, to je bio pothvat jer se tu tražilo ono: što je pjesnik time htio reći?) Čegecovu pjesmu Povratak u Eden, s osmijehom za ZZ-top.. govorila sam joj kako vjerojatno zbog svojih dugih sijedih brada podsjećaju  na blizance Sv. Petra koji radi kao ključar u raju (citiram stih: Odakle otputujem u vječnost, svaki put iznova, svaki put iznova). Nije mi nikad proturječila u mojim bisernim zaključcima, a sam Bog zna, kad bolje promislim , je li ona mene uopće i razumjela?
     Uz nju sam se uvijek osjećala sigurnom, znala sam da me nakon napornih cjelodnevnih predavanja netko čeka u stanu i da se neću osjećati samom čak ako ćemo i šutjeti cijelu večer. Znala sam da me uvijek prati svojim toplim pogledom i da su riječi nekad  suvišne.
    
     Sad kad se prisjetim, snijeg je ulicama pahuljao kao  ljeti loptice maslačka. Bila je veljača. Nisam imala kapu, kao i obično, pa sam požurila kući iz STUC-a jer je bilo veoma hladno. Čim sam ušla u stan, otresla snijeg sa odjeće, potražila sam je pogledom. Ali, …. tad… tad sam je ugledala  kako beživotno leži na leđima. Znala sam da nešto nije u redu. Potrčala sam prema njoj, pokušavala je dozvati: Mariška! Marice! Maro moja! …slamalo mi srce dok sam u zujanju glave polako shvaćala - ona je mrtva.
    Plutala je u svome malenom okruglom akvariju.
 
augustin @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.