za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog
četvrtak, lipanj 7, 2007
 
  Autobus me istovario oko pola deset na raskršću. Asfalt je bio vlažan od pale kiše, a tamnosivi oblaci zgusnuli se nad mojom umornom glavom.
 Grad je bio pust, gotovo sablasno napušten (kao u kaubojskim filmovima, samo ja nisam Annie, a pištolje ne volim). Jedini zvuk koji je proparao večer dolazila je od  par auta koja su projurila pored mene i nestala u noćnim ulicama, vjerojatno prema nekim kafićima. Ljudi su se zavukli u kuće kako bi pozorno i nesmetano pratili nogometnu utakmicu jer je ipak nacionalni ponos iliti sport u pitanju. Iz otvorenih prozora kuća čujem:»...igrač moskovskog kluba…dodaje… čini pogrešku…» Tu prekidam interes za utakmicu jer ipak nisam neki nogometni fan, jedino gledam Svjetska prvenstva, ali samo kad/dok  igra Hrvatska.
 No, s košarkom je druga stvar. Za vrijeme središnjih osamdesetih godina (prošlog stoljeća) redovno sam ja, zajedno sa tatom i sestrom, visjela pred televizijom i pratila izvrsne i hvalevrijedne uspjehe Cibone i naših mladih košarkaša u žutim dresovima, u naponu snage i mladosti. Čini mi se da je u to i ono iza vrijeme košarka išla rukom pod nogu uz nogomet i da se isto kao večeras prekidala svaka aktivnost, bilo  poslovna ili obiteljska, da bi se pratila utakmica naših Cibosa. Voljeli smo košarku, o, da. Koje je to bilo veselje nas troje kad bi naši zabili koš! Tata bi skočio sa kauča  uzdignutim rukama, viknuo: Tooooo! stisnutih pesnica, a mi bismo se s njim veselile iako smo od cijele filozofije košarke razumjele jedino što je koš, dobacivanje  i trica.  
Ali... naravno da smo znale tko je Dražen Petrović.
Svi su u tadašnjoj Jugoslaviji i (do tad otkrivenoj, no neujedinjenoj) Europi znali tko je on.
  
 
 
8.8. 1992. subota (iz spašenog dnevnika)
Danas ne idem van jer je utakmica između Amerike i Hrvatske. To sam čekala sve ovo vrijeme! Prvi put smo na olimpijadi sami, ko Hrvatska i igramo u finalu. Mada je teško posumnjati da će Amerika izgubiti, ipak se potajno nadam da ćemo mi stajati na prvom postolju. Ma… teško, NBA liga je najbolja na svijetu. Daša treba doći do mene da zajedno gledamo.
utakmica traje. Kako sam nervozna!!! 29, ne 26 razlike. Ma imat ćemo srebro to je sigurno, samo neka ne bude velika razlika. Rađa je presladak!  
Baš i nema hrvatskih zastava u gledalištu, šteta…Ne znam da li da držim fige ili da grizem nokte.
Vodimo!! Vodimo!!! Koš razlike, ali vodimo LUDNICA!!!!!!! Vodimo protiv NBA!! Pokazali su im da možemo! Kako sam sretna!
…24 h
Izgubili smo sa 32 koša razlike. Svaka čast Amerima, ali kako su naši igrali, borili, zabijali… to je neopisivo. Naši su igrači tužni, vidim na licima…ma, hej, osvojili smo prvo srebro za Hrvatsku! Bravo dečki!
 
 
 Onda je već cijeli, cijeli svijet (kojega je u ruci mogao držati) znao za Dražena Petrovića. Nenadmašnog izvrsnog sportaša i  predivnog mladog čovjeka širokog srca i najljepšeg osmijeha. 

   Volio je, kažu, zvuk prazne dvorane dok lopta odzvanja udarcem o pod.
   Ni godinu dana od Olimpijade u Barceloni, nakon 7. lipnja 1993., nije  više nijednom dvoranom (na ovome svijetu) odzvanjala lopta iz ruku tog virtuoza košarke.
   
    Kada sam danas s mojim osmašima, koji su se te slavne 1992. godine tek bili rodili, gledala video-zapis o Draženovom životu i uspjesima, meni, koja sam s njim odrastala, suze su navrle na oči same od sebe… valjda od tuge i  od pomisli kako mu je učinjena nepravda, kako je sudbina okrutna, ali mislim, ponajviše od ljutnje jer je doista prava šteta što je tako mladi život, talentiran, perspektivan, dobar i  uzoran jednostavno prekinut na putu do najviših zvijezda ikad rođenih.
 
Na izlazu iz Centra koji danas nosi njegovo ime, rekla sam djeci da se ugledaju u njega, da im danas i sutra uzor u životu treba biti netko poput njega, Dražen sam. Dražen koji je počeo igrati košarku u godinama u kojima su i oni sami. On bi vam danas sigurno rekao: «Iskoristite svoj talent, budite uporni u ostvarivanju svojih dječjih snova, odlučni u borbi protiv nepravde koju vam žele nanijeti i ponajviše, volite ono što radite i u životu i u sportu igrajte fer-play.»

Samo...ne znam kako da ja kažem nešto da ti dovoljno zahvalim 
što si nam bio to što jesi...
i još uvijek si.







augustin @ 00:08 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.