za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog
ponedjeljak, svibanj 14, 2007




     


     Prije nego se odem izvaliti gore u krevet da, nakon što ih izljubim i ušuškam, skon
čam snom još jedan naporan i dug dan, ugasim teve i ribicama svjetlo u akvariju (na rib/pskom im poželim laku noć), mačka potjeram van, pogledam u dvorištu umirenu  situaciju i zvijezda sjajnih na nebu konstelaciju (ima li koji ježić da šeta, Mjesec je na starom mjestu), zaključam vrata, dečkima priredim robu za vrtić, odvučem se  u kuhinju i za jutarnju kavu pripremim džezvu i dvije šalice (kuha je k'o se da nagovoriti da prije ustane: aj ti, ne- aj ti!), pogledam u sudoper i uzdahnem od muke pri pogledu (a mrak mi padne na očinji vid) na neoprane   tanjure od večere, žlice velike i jednu malu, crvenu plastičnu čašu, tri šolje od popodnevne kave sa svekrvom i susjedom  (još soc u njima, a i džezvu treba  još oribati) i  pomislim kako mi je u životu stvarno malo toga mrsko učiniti kao što je prati suđe navečer prije spavanja.


     Iako sam potpuno svjesna da je to bolje učiniti odmah jer to svakako moram učiniti (svejedno će me dočekati ujutro), mrzim taj čin. Prije bih sama samcata  vlastitim rukama premetala vodovodne cijevi po žarkom suncu na Pelješcu, nego prije spavanja prala suđe. Prije i bih, ali svejedno iako nevoljko (i obratno) to učinim (operem suđe, je l').
    Žureći se leći i ljutita na samu sebe (što nisi odmah oprala, blesačo? eto ti sad na!), umorna i zbog toga aljkava, već drugi tanjur mi sklizne iz  mokrih ruku i razbije se, ooooode!…No krasno!, pomislim u sebi i odvalim sočno bez zadrške:
 
   -Da ti jebem sunac žarani i meni i poslu!!! 
 
   Zagrmi moja psovka kroz tišinu kuće, a ja u toj odlučnoj ljutnji, pod temperaturom od živčanosti, i prije nego ću pokupiti ostatke tanjura, odjednom zastanem kao da me netko u tome  naglo, a u isto vrijeme nekako blago prekinuo i tako k'o rukom odnio svu tu ljutnju.      
    Te me naglas izgovorene riječi odmah presjekoše. Rukama se uhvatim za rub sudopera a trnci neke nostalgične dragosti prođoše me pri pomisli: Bože, nisam godinama čula tu psovku. Osjećaj koji me odmah odobrovoljio zaveze mi tijelom, čudesan, sjetan, kako nisam sama u toj kuhinji. S tim je riječima iz sjećanja svratio netko drag. Tup udarac sred grudi i  srce mi se odmah stisne od nedostajanja. Dok mi je glavom još odzvanjala ta psovka koju ja do sada nisam nikada upotrijebila, učini mi se da je on tu, ovdje sa mnom kao da je stvaran, od krvi i mesa, jer… samo bi on tako  žestoko znao opsovati kad mu posao ne bi išao od ruke, ne mareći jesu li u blizini djeca ili baka.
  
 -Čerka, (začujem glas iza svojih leđa, na rastegnuto «e» sklopim oči, zamišljam staro njegovo drago lice, vidim mu oči i čupave obrve)… ma pusti sad to… Aj ti lezi, a ranjike i sutra stigneš oprat. Slušaj svog dedu…
 
 
 
 
A ja te, deda, vidiš, nisam poslušala.
Svaki taj komadić razbijenog tanjura pokupila sam šutke, bez mrmljanja. Oprala sve suđe, i čašu i preostale tanjure, i šalice i žlice. Obrisala i stavila na mjesto.
Bez ljutnje, bez žurbe, i iako bez tebe, s tobom u mislima sa smiješkom na usnama.  
(…)
 




augustin @ 23:25 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.